Zrno soli

Kako su Ema i učiteljica Marijana spasile morskoga zekana!

Autor Iris Roje

U želji da na našim stranicama damo puno prostora našim otocima, ali i obrazovanju mladih u morskom duhu, pozivamo vas da svojom fotografijom i pričom i sami sudjelujete u širenju dobrih vijesti.

„Učiteljice Marijana, učiteljice Marijana, ajme! Šta je ovo?!“ viknula je usred nastave Ema, a učiteljica je odmah potrčala da vidi što se dogodilo. Scena gotovo uobičajena da se nije zbila na Zlarinu, a tamo, kad je obrazovanje učenika posrijedi, sve kao da je izašlo iz onih romantičnih knjiga posvećenih idealnoj pedagogiji i sretnoj djeci u školi.

Mlada učiteljica Marijana Burić i njezina učenica, prvašica Ema Jeličić jedine su u zdanju škole koja je ove godine, nakon što je 2013., nakon 170 godina rada, zatvorila vrata zbog nedostataka učenika, radi Eme – opet proradila. Mala je to vijest za hrvatsku prosvjetu, ali prevelika za otoke.

15682661_1290188654337690_1430258444_n

Radi Eme učiteljica Marijana putuje svako jutro sa šibenskoga mula Krke prugom do Zlarina – nekad po bonaci, a nekad tuče jugo ili je gura bura, a nekad je izvalja nevera. Nije Zlarin Marijani prvi škoj, radila je prije na susjednom Prviću. Tamo u područnoj školi ima učenika različite dobi, pa se Marijana trenirala u „kombiniranim uvjetima“. U prijevodu to znači da s nekim radnim zadatkom zabavi prvašiće, potom se okrene trećašima, a ako ima četvrtaša, to je već ravno šahovskoj velemajstorskoj simultanki.

S Emom je Marijana prvi put u situaciji jedan na jedan, što će reći da je učiteljica, mama, ali i prijateljica. Nastava počinje malo kasnije, oko 10, a posebna je i po tome što je Marijana, kada to vrijeme dopusti, održava na otvorenom, pokraj mora.

15731275_1294193587270530_501135365_n

„To je bio sat u kojem smo spojile tjelesnu kulturnu, prirodu i društvo i likovni. Počelo je kao likovni, jer smo se zaputile u šetnju obalom u potrazi za šljunčanim kamenčićima i drvcima za likovni. I onda je Ema ugledala nešto što ju je iznenadilo. Na šljunku je ležalo nešto živo i sluzavo, shvatile smo da je riječ o nekoj životinji. Vidjelo se da joj baš nije drago što je na suhom“, priča Marijana, koja ni sama nije znala o kojem je morskom biću riječ. Bilo je vrijeme za poduku iz istraživačkog novinarstva za prvašiće!

„Nazvala sam  biologinju Tinu Dragutin Burić, koja radi u Javnoj ustanovi za upravljanje zaštićenim područjima prirode Šibensko-kninske županije. Poslala sam joj fotografiju, a ona je rekla – Jooj, to ti je Zekan, veliki morski puž“, priča Marijana.

„A mogu li ja to dirati?!” pitala je učiteljica, dok je Ema gledala u čudu. Samo je rekla: „Moramo ga vratiti u more, tamo mu je dobro – samo, malo mi je onako ljigav, malo – i gadljiv.“ A je li opasan?

Tada je s druge strane žice uslijedilo dodatno objašnjenje s naknadnim e-mailom pa se nastava u prirodi mogla nastaviti.

„To je puž golać, Apliysia depilans – morski zekan, dosta čest u moru. Hrani se algama, znači da si sigurna. Ima ih više vrsta i raznih boja. Ovaj vaš je crni s bijelim točkicama, u nas je nešto češći nego oni svjetliji. Morski zekani su rod iz porodice Aplysiidae, golih morskih puževa iz reda Opisthobranchia s dva para ticala, boje mrkve. Neke vrste mogu doseći ogromnu veličinu. Primjer je Aplysia vaccaria, koji veličinom i do 75 centimetara pripadaju najvećim poznatim puževima. Vremenom su izgubili kućicu, koja se još samo kao rudiment nalazi u unutrašnjosti njihova tijela. Zekani se kreću kao raža, uz pomoć plašta ili krila. Ljeti često zna zbuniti kupače, koji se isto tako nađu zatečeni kad ga primijete. Pliva dosta sporo, po par metara, pa pronađe neko uporište na dnu, a u proljeće dolazi u plićak radi mriještenja, a što ga je vama izbacio na kraj, ne znam“, govorila je stručnjakinja.

„Daj skrati malo, što da radim!?“ pitala je Marijana.

„A nađi neke dvi grane, lipo ga uzmi na njih i vrati u more!“ uslijedila je uputa.

„I tako smo Ema (kao podrška sa sigurne udaljenosti) i ja uzele zekana s granama i prebacile ga do mora. Kad ono opet čudo – počeo ispuštati ljubičastu boju. Ema se opet iznenadila! Ovaj se put oduševila – ako pušta boju, znači da je živ“, priča Marijana. Bio je do razlog za dopunska objašnjenja s interneta.

Spori morski zekani brane se od predatora izbacivanjem ljubičaste tinte i mliječno-bijele tvari poznatije pod engleskim nazivom opaline. Nove studije otkrile su kako je ovo oružje vrlo učinkovito jer blokira osjet njuha napadača, odnosno jastoga. Dok su jastozi dezorijentirani i pokušavaju očistiti svoje antene, morski zekani mogu pobjeći. Zekanovo obrambeno oružje prvo je otkriveni obrambeni mehanizam koji blokira osjetila napadača. No to nije kraj priče o zekanu. Opalin je mliječno-bijel, ali što je s ljubičastom tintom? Ona ima miris koji predatore podsjeća na hranu, a to ih dezorijentira i odvlači od samog morskog zekana, koji je poznat i po tome što su njegovi naročito veliki neuroni pomogli mnogim istraživanjima s područja neurologije. I tu bi priča o školi u morskoj prirodi za ovaj put završila i to happy endom – za koju minutu zekan se izgubio među grebenima. Ali priča o zlarinskoj školi ide dalje.

„Ema je nagovještaj novog trenda, kad ona bude u drugom razredu, u školu u Zlarinu upisat će se još šest prvašića, koliko ih sad pohađa otočku igraonicu. Među njima će biti i Emina sestra“, kaže Marijana. Zanimljivost je i da Emini roditelji nisu boduli, nego su došli na Zlarin u potrazi za svojom dobrom pričom. I nisu sami, jer na otoku ima mnogo mladih obitelji koje tu rade i ne misle se seliti na kopno.

U želji da na našim stranicama damo puno prostora našim otocima, ali i obrazovanju mladih u morskom duhu, pozivamo vas da svojom fotografijom i pričom i sami sudjelujete u širenju dobrih vijesti.

Prvo veslanje, podizanje jedra, prvi ribolovi, svaka aktivnost na moru u kojoj sudjeluju djeca za nas je turbo ekskluziva!

O autoru

Iris Roje

Ostavite komentar