Brodovi Gušti Ljudi Plovidbe

Tu se penje, tu se pada, tu je Neptunova skalinada

Posada „Danice“, koju iz nastavka u nastavak pratimo na krstarenju od Skandinavije prema Engleskoj, u ovom se dijelu zatekla u blizini jezera Loch Ness: ako i nisu vidjeli glasovito čudovište, Škotska ih nije razočarala

Noćna plovidba uz Orkneye prošla je bez uzbuđenja. Mirno vrijeme i svjetlo na sjevernom horizontu cijele noći. Pokraj nas prošlo je nekoliko velikih putničkih brodova koji su svijetlili kao mali gradovi. Što li će njima navigacijska svijetla, niti ih vidim niti im trebaju. Ribarski brodovi rade cijelu noć, gledam ih s poštovanjem, ali ne smetamo jedni drugima.

 

Drži se dalje od obale!

Chanonry Lighthouse na putu od Invernessa prema ulazu u Caledonian kanal

 Tijekom jutra prolazimo desetak milja istočno od Pentland Firtha. Koliko li sam samo vremena potrošio čitajući članke i knjige o tom uskom prolazu između Orkneya i Škotske. Mnogi otoci, često i magla i loše vrijeme, najjače struje na svijetu (16 čv)… Jako sam se bojao tog prolaza. Ali onda sam naučio da postoji jednostavno rješenje, plovi 5-10 milja istočno od prolaza pa nećeš osjetiti ništa i ne moraš voditi računa o strujama. Točno smo se tako ponašali i nije bilo ni problema ni uzbuđenja.

Nezanimljiva obala do Invernessa trajala je vječno i na kraju smo u kasno popodne stigli blizu. Kroz zavojiti prilaz žurili smo koliko smo mogli i u zadnji se čas provukli kroz prvu ustavu Kaledonskoga kanala. Umorni nakon 36 sati plovidbe, dobro smo se vezali, pojeli nešto od škotskih poslastica i brzo zaspali. U kanalu nema ni struja ni valova, a ni brodova, jer se ustave navečer zatvaraju.

Ujutro smo se probudili iščekujući naš prvi pravi posjet Škotskoj. Čeka nas Kaledonski kanal, Loch Ness, silne ustave i krasni krajolici o kojima smo čitali i sanjali. Idemo brzo dalje.

I mi tražimo Nessieja

Loch Ness

Kaledonski kanal i danas izgleda vrlo impresivno, a kako li je tek izgledao kada je početkom 19. stoljeća otvoren. Zamišljen je potkraj 18. stoljeća, a gradnja je počela 1803. i trajala je 12 godina. Svrha tog skupog projekta bila je uglavnom omogućiti brodovima na jedra lakši prijelaz na istok izbjegavajući Pentland Firth. Kanal je imao šaroliku povijest, urušavao se i pregrađivao, a koristio je i trgovačkoj i vojnoj mornarici. Zadnji je put otvoren 2005. nakon 10 godina rekonstrukcije i sada je to moderni kanal s velikim hidrauličnim ustavama, a upotrebljava se više u rekreacijske i turističke svrhe nego u komercijalne. Dug je 60 milja, od toga je prokopanih 22, a prirodna jezera doprinose 38 milja. Najveća nadmorska visina je 32 metra, a ima 29 ustava i 10 pokretnih mostova. Odlično je organiziran, svaka ustava i most imaju operatera koji ih otvara čim ugleda brod, a obala, trava i cvijeće uz put primjerno su održavani. Naravno, pristojba za prolaz je nekoliko stotina funta.

Najveća je atrakcija Loch Ness, jezero poznatije po svom malom čudovištu Nessieju nego po utrkama motornih čamaca i raznim preplivavanjima i natjecanjima koja se tu povremeno održavaju. Plovidba među planinama koje ga okružuju ugodna je i nekako umirujuća. Malo brodova, nema vikendica ni naselja, a povremeno se vidi poneka velika kuća ili dvorac, koji su sada uglavnom hoteli. Ima i otočić sasvim uz obalu, a nepregledne šume i zelene livade pokrivaju sve što se vidi na sve strane. Čini se kao nenadmašni raj za šetače iako ih uopće nisam vidio. Bili smo iznenađeni kako nigdje nikoga nema, a bio je kraj srpnja, puna sezona.

I sad moramo spomenuti najveći problem prelijepe Škotske. Vrijeme. Kažu da je 2016. bila loša godina i moramo se s tim složiti. Neprestano je bilo tmurno, neprestano su niski oblaci sakrivali vrhove planina, neprestano je prijetila, a povremeno i padala kiša. Bilo je mirno, nije bilo vjetrova ni drugih nautičkih neugodnosti, ali kada se sunce ne pojavi nekoliko dana usred ljeta, počneš razmišljati da si možda na pogrešnome mjestu. Sve je jako lijepo, ali pola toga ne možeš vidjeti jer se stalno skriva u oblacima. Jedina dobra posljedica takvog vremena je predivna zelena boja kojom je sve obojeno, tamnozelena, umirujuća, prijateljska, čini mi se da moram dotaknuti tu travu i vjerojatno mahovinu, izgleda mekano kao fini debeli tepih. I ne čudi da je golf izmišljen u Škotskoj. Ni Nessie nije bio raspoložen pokazati nam se po ovakvom pospanom vremenu.

Na kraju jezera Ness nalazi se gradić Port Augustus. Čini se kao da većina brodova tu prenoći jer se kanal ne može proći za jedan dan. Dobar vez, mala šetnja gradićem, nekoliko malih trgovina škotskim suvenirima i potrepštinama, ako ste nešto zaboravili.

Neptunova skalinada 

Neptunova skalinada

 A sutradan idemo dalje, malo kanala, malo jezera, puno oblaka i dobro raspoloženih nautičara s kojima se upoznajemo dok se stiskamo u ustavama i držimo brodove na uzdama dok se gurkaju, dižu ili spuštaju. Svaki je bokobran dragocjen. Dobra volja susjeda još i bolja. Prespavali smo blizu kraja kanala pred zadnjom i najvećom atrakcijom, Neptunovim stubištem.

Nevjerojatni niz od osam ustava koje idu jedna iz druge i podižu ili spuštaju brod za 20 metara. Svaka ustava duga je 55 metara i široka 12 pa je potrebno oko 90 minuta da bi se došlo s jednoga kraja na drugi. Uz taj niz ustava nalazi se šetalište na kojem za ljepšeg vremena vjerojatno ima i šetača i znatiželjnika jer je ovakav niz brodskih stuba vrlo neobičan. A na dnu još jedna ustava i eto vas ponovo u moru sa skupinom brodova s kojima ste se stiskali kroz Neptunove stube. I svi u skupini vjerojatno plove prema Obanu, najbližem većem gradu. Za nekoliko milja skupina će se raštrkati iako ćemo stare prijatelje viđati sljedećih dana na popularnim točkama. Na kartama piše da smo sada u podnožju najviše planine u Velikoj Britaniji, Ben Nevis od 1345 metara, ali mi vidimo samo prvih nekoliko stotina metara, a ostalo je sakrila magla te ga moramo zamišljati gledajući ga na fotografijama.

Vrijeme koje nas je pratilo nastavilo se i do Obana. Na sreću nije bilo niske magle, ali jesu niski oblaci, malo kiše, malo vjetra, više zime nego vrućine, a kraj je srpnja i na Mediteranu vjerojatno svi crkavaju od visokih temperatura. Škotski air condition radi bez greške.

Poluprazna marina usred sezone

Oban je zanimljiva luka. Gradić je u polukružnoj uvali na kopnu, a marina je preko puta u uvali na otoku. Marina je u ovo doba poluprazna! Vezali smo se uz poznanike iz kanala i doznali da u Oban možemo najlakše malim marininim brodom, ali taj ne vozi često pa ćemo morati pričekati jutro.

Oban je pravi škotski gradić, očito vezan uz more, s ribaricama, SAR-brodovima i znatnim brojem trajekata za mnoge obližnje destinacije. Kuće su skromne, uglavnom stare i od tamnoga kamena pa sve izgleda pomalo depresivno. U centru je, naravno, destilerija whiskyja, koja je bila ključna za razvoj grada, nekoliko hotela, pubovi, restorani i sve što trebate i očekujete. Ne posjećujemo destilerije, iz principa! Sve su slične, naplaćuju ulaz i na izlazu vam prodaju svoj whisky po cijeni višoj nego na aerodromu. Ako nas budu htjeli za posjetitelje, morat će nas ili voditi po destileriji besplatno ili nam na kraju prodati robu s popustom. Platiti za ulaz da biste mogli kupiti nešto skuplje nego što je u dućanu, nije nam baš omiljeni hobi.

Ludost

 

 Najdominantniju građevinu u Obanu, međutim, ne očekujete. Škoti je zovu toranj ili ludost, folly, a zapravo je riječ o konstrukciji koja je trebala izgledati kao rimski amfiteatar i biti i muzej i mauzolej. Investitor je na prijelazu u 20. stoljeće bio imućni poslovni čovjek i filantrop John Stuart McCaig, koji je između ostaloga želio osigurati posao graditeljima što su radili s lokalnim granitom. Toranj je 200 metara širok i ima 90 arkada. Nikad nije dovršen jer je investitor umro. Sada je to lijepi vrt s dobrim pogledom na susjedne otoke. Već smo nekoliko puta naišli na takve „ludosti“. Uvijek se začudim kojom lakoćom i čudnim, valjda ironičnim smiješkom lokalci za takve konstrukcije kažu „to je ludost“, kao da se razumije samo po sebi, a ludost nije opis objekta nego njegov naziv. Kao, imamo mi destileriju, hotel, pristanište i ludost na vrh brda.

Moramo u gradić iz filmova

Šareni Tobermory

U Obanu smo shvatili da ne možemo otići iz Škotske, a da ne posjetimo Tobermory, gradić udaljen nekoliko sati plovidbe koji je vjerojatno neslužbeno najljepše mjesto u Škotskoj. Čini se da su svi tamo ili bili ili idu. Pa hajdemo i mi! Prolazimo između dva otoka i prvi je put promet značajan. Trajekti, trgovački brodovi i mnoge lutalice kao i mi. Držimo se sa strane, gledamo lijepe otoke, zaljeve, ribarske farme i na kraju dobro zaštićenim i gotovo skrivenim ulazom uplovljavamo u Tobermory. Ovo mjesto obećava, vezova nema ni za lijek, ni u marini ni na bezbrojnim bovama. U jednom času ugledamo kako odlazi turistički brod i mi se vežemo na njegovo mjesto. Kasnije je stigao poveći brod kojem je lučki kapetan očito obećao vez, ali je zaboravio. Nakon nekoliko sati čekanja zatvorila se pumpa za gorivo i brodu je odobreno da noć provede na vezu za gorivo. Eto, uvijek ima još jedno mjesto!

Tobermory (Marijin zdenac na galskom) mali je grad na otoku Mull od oko 1000 stanovnika. Osnovan je tek sredinom 18. stoljeća, ali je zdenac po kojem je dobio ime posvećen još od davnine. U velikoj uvali u kojoj su sada bove trebali bi, prema legendi, ležati ostaci španjolskog broda koji je jednom svratio u uvalu radi opskrbe, ali se zapalio i potonuo. A kažu da je nosio velike količine dukata. Mnogi su tražili brod i njegov teret, zadnji put 1950-ih, kada su čak izradili i posebnu opremu za takvo istraživanje (koja se kasnije koristila i na drugim lokacijama), ali nitko do sada nije otkrio ništa „značajno“ (ne znam znači li to da je netko otkrio nešto manje značajno).

Glavna atrakcija u gradiću o kojem su napisane priče i u kojem su snimani filmovi šetnja je uz more i uz nanizane male kuće koje su se mještani dosjetili obojiti u razne žive boje. Tako u sivilu kamena, oblaka, obale i mora te zelenilu vegetacije ove šarene kućice zaista izgledaju lijepo i veselo. I dodajte opet destileriju, koju valjda ima svako selo, pa raznu turističku ponudu, lokalne izlete i proizvode, restorane i trgovine i postaje jasno da je gradić turistički centar. Simpatičnost ovog mjesta inspirirala nas je da u tamošnjem restoranu pojedemo dobru večeru od lokalne ribe.

Moramo dalje, do sredine kolovoza moramo biti na jugu Engleske. Razmišljali smo da plovimo još malo po škotskim otocima, ali nekako za to nismo imali apetita. Vrijeme je ove godine nestabilno, činilo nam se da smo vidjeli što smo željeli pa idemo dalje. Idemo prema novom kanalu. Taj će nam skratiti put da ne moramo oko Mull of Kintyrea, svratit ćemo malo prema Glasgowu pa ćemo odlučiti hoćemo li prije Dublina na Isle of Man ili u Sjevernu Irsku. Plovimo prema Crinan kanalu. Mirno je, oblačno i dosadno.

Nikad, međutim, nije dosadno ako se nađete između otoka gdje su jake struje. O tome, međutim, u drugom nastavku.

O autoru

Stevo Knežević

Ostavite komentar