Plovidbe

Tomin zimski vijađ – najbolje resetiranje nakon sezone

Zimski transferi jedinstvena su prilika da upoznate manje histerično more, more po kojem ne zuje turisti i koje podsjeća na one prve dane kad je Bog stvarao svijet, kaže Tomislav Kurtović, dečec iz Dubrave i skiper za sva mora



„Nekome je to tlaka, prijevoz iz točke A u točku B, crna rupa u vremenu, meni je gušt, prilika da vidim more između dva turizma. Nekad mi se čini da je takvo kakvo ga osjetim zimi valjda moralo biti na početku svijeta. Kužiš?“ Tako mi u nekom zagrebačkom kafiću priča Tomislav Kurtović, zagrebački dečec iz Dubrave i obrtnik skiper, netom što se vratio sa zimske plovidbe. Krenuo je iz Sukošana, prešao Jadran kad na njemu od turista nema žive duše, a i oni drugi koje se slučajno vidi plove samo ako baš moraju. A Tomo baš mora i sviđa mu se.

img-20161201-wa0003

„U početku je to trebala biti plovidba svih plovidaba od Jadrana do Vijetnama“, smije se pa mi objašnjava kako je nakon odrađene sezone dobio upit bi li prebacio četiri broda preko mora do Azije.

„Čuj, do Azije!? Zna li taj tip koliko to traje i koliko košta skiper na dan? Kaže mi frend, to su neki Česi, grade u Vijetnamu prvu marinu, resort, što ti ga ja sve znam. I hoće tamo prebaciti četiri Nauticata (44 i 52 stope), finska roba, nije čarter nego ful oprema za uživanciju“, priča Tomo. Taman kad se počeo furati na ideju o vijetnamskoj điti, stiže nova vijest: nijedan osiguravatelj nije blesav da osigura četiri jedrilice za vode pred Somalijom i kroz Malajski prolaz u kojem pirati samo čekaju takve avanturiste. I tako je veliki vijađ sveden na blic – do Barija.

Tamo će se četiri morske mačke utovariti na cargo-brod koji kreće za Aziju iz Belfasta, a Bari mu je jadranska luka. Dan-dva i već je skupljena ekipa za traversadu, koja je u Sukošan stigla sa svih strana Hrvatske – Mladen i Kristijan iz Slavonskog Broda, Hrvoje i Anđela iz Makarske (s njima je putovao predstavnik vlasnika, za potrebe priče Čeh), Zoran iz Krila i Ivan iz Vignja, naš Tomo iz Zagreba, Ivan iz Daruvara i kao poseban gost prvi put u ulozi skipera Oliver Roki, znameniti viški ugostitelj i vinar, doktor za peku i od tog vijađa prvi put sa skiperskom brevetom.

img-20161201-wa0002

Oliver Roki, ugostitelj i vinar s Visa, prijelaz preko zimskoga Jadrana kao prvo skipersko iskustvo.

Kad pitam Tomu kako tumači da je toliko kontinentalaca u skiperskoj ekipi, kaže mi kroza smijeh: „Otkako je Međimurac Joža Horvat oplovio svijet, ne treba objašnjavati da mornara čini srce, a ne mjesto rođenja.“  Kod Tome bi se reklo, uz srce je išla i sudbina jer se on u plovidbi zatekao potpuno neplanirano.

„Ja sam gradski štakor iz Dubrave i zbilja nemrem reći da je iza mene obiteljska pomorska tradicije tipa ‘moj predak je triba plovit s Kolumbom, ali je ispa s crew-liste’“. „O moru do 24. nisam imal pojma. Al kako sam upisal ondašnji DIF, a današnju Kineziologiju, tako sam se morao odlučiti za neku kakti specijalizaciju. Bilo mi je blesavo da upisujem nogomet ili nešto drugo jer me to baš onak nije zanimalo, pa sam si odabral sportove na vodi. A tamo sam imao jedrenje kod profesora Oreba“, kaže.

Prvi je put zajedrio u Korčuli, tamo su u dva semestra odradili  8 do 10 tjedana prakse. Bilo je 16 studenata, startali su na Elanovima 19, kasnije vježbali na  Bavarijama, a za brevet su samostalno položili u Zagrebu, Područni odjel Lučke kapetanije Sisak. Od tada je „skiper s Jarunskoga mora“ uskočio grlom u morske jagode. Radio je 11 godina za Skipper 4 you, iščarterirao se od Pule do Grčke i učio iz dviju knjiga: od starijih kolega i na vlastitim pogreškama.

„Nikad nisam ugrozio goste, posadu i brod, a sitnih je pogrešaka bilo, ali ih gosti nisu vidjeli“, kaže Tomo, koji je zadnje dvije godine freelancer i na godinu odradi 20 tjedana sezone – taman toliko da se zaželi zimske plovidbe. A kad su one posrijedi, ova će mu godina ostati u pamćenju jer je u veljači odvalio jednu turbo zimsku i turbo oceansku: od La Rochellea je zajedno s Hrvojem u 23 dana prebacio 40 stopa dugi katamaran do Segeta pokraj Trogira.

img-20161201-wa0005

„Bilo je to prvi put da sam se suočio s oceanom, s legendarnim mjestima za mornare kao što su Biskajski zaljev, pa vjetar mistral u Lionskom zaljevu. Trebalo mi je malo da se naviknem na to da je na oceanu nekad važnija prognoza vale od prognoze vremena, trebalo je i da osjetim strah kad sam u mrkloj noći jurio po Mediteranu s 19 čvorova i kad mi je val potopio palubu, ali sve je prošlo super. Naravno, bilo je naporno, ali ta 23 dana bila su takav odmor za dušu, takvo resetiranje u moru kakvo nikad nisam upoznao da sam pomislio kako bi zimske transfere trebao raditi češće“,  kaže Tomo pa se vraća u Sukošan, odakle su kroz „ušicu od prognoze“ isplovili u konvoju prema Lastovu.

„Imali smo dan-dan i pol za transfer. Bura koja je, dok smo se spuštali niz Velebit, divljala, počela je padati, a za dva dana zvali su orkansko jugo, što je značilo da ćeš, ako ne kreneš odmah i sada, do Barija ispustiti dušu. Ako se uopće probiješ. I tako smo po opadajućoj buri od nekih 15 čvorova krenuli do Punta Planke. Od bure je postala burica, kod Vodnjaka se umirila, a na Lastovo, u Ubli, stigli smo u noći i tišini. Sve u svemu, nekih 12 sati“, skicira Tomo uzobalnu rutu. Sutradan su nakon formalnosti s carinom i policijom („napiši da su bili susretljivi i brzi, posebno kad ih usporedim s kolegama koje ću susresti na drugoj strani, u Bariju“) uzeli kurs 180 i krenuli za Bari.

img-20161204-wa0007„Na tim Nauticatima se odmah vidi da su iz Finske – em im je grijanje besprijekorno, em imaju saunu, em upravljaš iz salona. Šalili smo se da bismo transfere mogli odraditi u šlafrocima. Samo, malo sâm sebi čudno izgledaš na moru u šlafroku, a vani na otvorenom ljulja tramuntana“, kaže Tomo.

„Bila je to lagana plovidba i mogli smo se zavaliti u  ležajeve, nadgledati autopilot, čitati, kužinavati, zezati se s WHF-om… I nije da nismo, ali ipak je neki gušt izići malo van na zimu. Provjeriti jel sve na brodu OK, mozgali smo i da dignemo jedro iz zabave, ali vjetra nije bilo, samo ga je mrtvo more još pamtilo, a mi smo s naših devet čvorova bili zadovoljni“, kaže dodajući kako je do pola Jadrana sve bilo uživanje u divoti pučine – u trenucima kad je jedina čvrsta točka tvoja vlastita svijest, a sve ostalo se miče kako more hoće – čak i Sunce dok se kao opušak ne ugasi u horizontu.

„Negdje u 17 sati već smo bili u mraku. I više nego vlastitim očima, vjerovali smo radaru. U to doba prelazili smo preko ruta trgovačkih brodova na putu sa sjevera prema izlazu iz Jadran i obratno. Tu opreza nikad dosta, jer ti si mali, a oni veliki i nema popravljanja pogreške ako se u nju dovedeš. Naravno, zanimljivo je promatrati te točkice na radarskom ekranu, zamišljati otkud plove, gdje dolaze, tko su ljudi koji sad na svojim radarima gledaju u nas. Ima tu neke mornarske solidarnosti, kao što je ima i kad si već bliže talijanskoj obali pa ne paziš na tankere nego na koćarice“, priča Tomo i dodaje da ih je te noći, dok se jugo tek spremalo izvan Otranta, bilo puno. U početku ih jedva razabireš, teško ti je odrediti točnu poziciju, a onda spaziš zeleno ili crveno svjetlo pa znaš s koje si ti njima strane i s koje su oni tebi. Igraš se svjetlima, prolaziš ispred njihova pramca, a ako baš moraš, daleko iza krme da im se ne zapetljaš o mreže.

„Bari je ogroman porat, svijetli miljama iz daljine, ali ti  ciljaš svjetionike, tražiš svoj, priđeš mu i eto: ja sam prvi ušao, bilo je 22.30, a krenuli smo s Lastova oko devet. Učas prođe 96 milja! Još malo igre oko pristajanja i vezivanja u marini pa zajednička večerica po domaću. Nazvali smo je sukošanski gulaš jer je meso bilo kupljeno u Sukošanu, a Roki je donio svoje vino. Sve u svemu, hrvatska večera usred Barija“, smije se Tomo, dodajući kako voli ploviti na drugu obalu jer zna da s Talijanima nikad nije dosadno.

„Znali smo da nećemo moći preko noći van, da nas moraju pregledati carinici i policija. OK, doći će u osam, rekli su nam iz marine, a mi smo baš naumili prošetati Barijem. Volim lučke gradove, pogotovo kada su tako važni kao što je za povijest plovidbe na Jadranu Bari. No, Talijani su došli u 10 i pol. Ajd dobro, ali onda je tek počela komedija. OK su ljudi, simpatični, ali nikako nisu mogli shvatiti da smo mi došli s brodom, ali ne nastavljamo put s njima. Da brodovi ostaju, da ćemo ih ukrcati na veliki brod, da idu za Singapur pa da će od tamo opet neki ovakvi kao mi voziti za Vijetnam! Come?! Sat vremena trajalo je objašnjavanje“, smije se Tomo žaleći jer je zbog toga vidio manje Barija nego što je htio. Zna da za ovu našu stranu Jadrana i mornare Bari nipošto nije „tek tamo neka luka“.

img-20161204-wa0011

U prošlosti su postojale brojne hrvatske veze s Barijem, od sudjelovanja hrvatskog brodovlja u oslobađanju grada od opsade Saracena (870. –871.), a za vrijeme turskih ratova u okolicu su se doselile brojne izbjeglice i stvorile veliku hrvatsku iseljeničku zajednicu koja je djelovala i istakla se u području trgovine, pomorstva… Bari je bio i važno odredište za izbjeglice iz Dalmacije na putu za El Shatt za Drugoga svjetskoga rata. Za mornare je Bari važan jer se u njemu nalaze ostaci svetog Nikole, kamo su ih 1087. prenijeli iz turske Mire, i danas je kultno mjesto hodočašća katolika i pravoslavaca. A kad sinu daš ime Niko, kao što je dao Tomo, onda imaš i osoban razlog.

„Kažu da je stari grad do prije desetak godina bio mračan i opasan. Sada je mnogo toga restaurirano i moja je ekipa kratko uživala u tipičnim mediteranskim uličicama i prolazima staroga grada opasanog zidinama na poluotoku. Vremena nije bilo puno, ali posjet crkvi svakako je bio najbolji završetak plovidbe u kojem je Jadran bio potpuno drugačiji u odnosu na ono ponekad od turista umorno i nervozno more koje upoznajem za sezone“, kaže Tomo, dodajući kako je povratak, na žalost, bio potpuno nemornarski.

„Tijekom sezone prijelaz preko mora s jedne na drugu obalu Jadrana funkcionira dosta dobro, ali zimi se to ne bi moglo reći. Nije bilo šanse da se iz Barija prebacimo za Dubrovnik. Dio moje ekipe išao je busom do Ancone pa su tamo hvatali jedini trajekt koji je vozio za Split, a moja posada sjela je u Bariju u bus, koji nas je dovezao izravno do Zagreba“, kaže Tomo.

Kružno putovanje trajalo je 20 sati, ali imali su sve što im treba – grijanje, internet i WC. Samo mora nije bilo.

O autoru

Josip Antić

Here is a little something about me.

Ostavite komentar