Plovidbe

Kako smo na kraju svijeta na pučini udarili u zid od mora

Ostavivši iza sebe Škotsku, „Danica“ plovi kroz irske vode, a na tom putu prema jugu ne manjka mornarskih iznenađenja. Od susreta s ukletim brodom do sudara s valom svih valova

Na prilazu kanalu Crinan nalazi se nekoliko otoka koji se natječu za naziv najgorih mjesta oko Britanije kad je riječ o plimi i oseki. Prolazili smo dok je struja bila slaba, vjetra nije bilo i sve je izgledalo potpuno mirno. Dok nismo došli u Dorus Mor, mjesto neobičnog imena omeđeno otocima i otočićima poznato po tome što se morske struje ovdje posebno lijepo igraju. Brod je počeo plesati malo lijevo, malo desno, autopilot se trudio, ali smo se mi neprestano zanosili i nikako nismo mogli ići ravno.

Vrlo nelagodan osjećaj! A na GPS-u brzina veća od 11,2 čvora (čas ranije oko sedam). Nije bilo opasno, ali jest bilo neobično. Pogledavali smo se i iščuđavali iako smo o svemu tome čitali i na sve bili upozoreni. Nikad se neću naviknuti na te morske mijene i njihove komplikacije. Za takvo što vjerojatno treba tamo biti rođen.

Plitki kanal cvijeća

Kanal Crinan, kojem prilazimo, sagrađen je početkom 19. stoljeća, ali je puno kraći i s manjim ustavama nego veliki brat, Kaledonski kanal. Dug je samo devet milja, ali ide pitomim krajem, uzak je, čini se prirodno srastao s okolicom i kažu da je najljepši u Britaniji. Brodovi su upozoreni da će im gaz biti 10 centimetara dublji u slatkoj vodi te da se svi koji gaze više od 2,2 metra moraju prije ulaza javiti upravi kanala, što smo mi i učinili. Došli smo navečer, platili pristojbu i popeli se u jezerce nekoliko metara iznad mora nakon prve ustave. Tamo su nas obavijestili da ne možemo poći kanalom prije jutra. Razlog je bio neobičan: budući da je naš gaz oko 2,4, odnosno 2,5 metara u kanalu, moramo pričekati jer kada se noću u kanalu bude obnavljala i dopunjavala voda, oni će je radi nas podići 10 centimetara da bismo mogli proći bez problema. Nikako se nisam mogao nagovoriti da im povjerujem kako će radi nas podići vodostaj u cijelom kanalu, ali hvala im.

Prespavali smo na početku kanala i ujutro krenuli. Kanal je zaista lijep, omeđen zelenilom, a često i cvijećem, miran, tih, bez puno prometa, povremeno s kućicama uz kanal, ljudi se kupaju, love ribu (!), uživaju. Što se ne bi moglo reći za mene. Ja sam u stalnom strahu. Plovimo dva do tri čvora i uopće mi nije jasno kako bih se s nekim mogao mimoići, a usto je na sredini, koje se držim što bolje mogu, dubinomjer stalno ispod mjere našega gaza. To su vjerojatno trave i biljke, ali kobilica nam je jako blizu dnu, o tome nema dvojbe. Vozimo se polako, gotovo da se šuljamo i, naravno, taknuli smo i prodrljali po dnu nekoliko puta. Na sreću, nijednom nismo udarili niti se zaustavili, ali od tada brod još nije bio vani pa ću sa zanimanjem pogledati kako izgleda dno kobilice kada u svibnju izađemo na kopno.

Cijeli smo dan plovili tih devet milja. Vjerojatno je mojim suputnicima kanal bio ljepši nego meni, ja sam uglavnom cijeli dan proveo u strahu da ću u nešto udariti. Ustave se u ovom kanalu otvaraju ručno, vrata treba pomaknuti uglavnom gurajući svom težinom tijela, ustavu zatvoriti i onda otvarati komore kroz koje se voda puni ili prazni. Zanimljiv posao u prvih nekoliko ustava, ali kasnije – a ukupno ih je 19 – postaje sve naporniji i dosadniji pa ne možeš svaki put ne pitati koja je to ustava po redu i koliko ih još ima. Na kraju, pred zadnjom, opet proširenje u kojem se mnogi brodovi vežu i prenoće prije nego što se opet uhvate u koštac s morem i njegovim ćudima. Kratka večernja šetnja između dvije kišice, a ujutro ćemo kupiti svjež kruh ili ćemo nagovoriti Jasnu da nam ga ispeče.

Napokon sunce

Osvanuo je ljepši dan, vjetrić je puhao i odmah su nam se ambicije povećale. Ipak, da vidimo još malo Škotske prije nego što pobjegnemo na jug. A i naši su suputnici nekad imali brod vezan u Greenocku na ušću rijeke Clyde pa idemo vidjeti što se sada tamo zbiva. Cijeli smo dan plovili zaklonjenim fjordovima, među otocima, labirintom koji je kamo god krenuli završavao na ušću rijeke koja bi nas dovela do Glasgowa. Bio je vikend, puno izletnika s brodovima, jedrilicama i motornim brodovima, kao što bismo i očekivali u sezoni, a Škotska je blistala. Vidjeli smo i vrhove gorja, zelenilo je bilo zelenije, more plavije… Eh, da je ovako svaki dan. Čak je i igranje s morskim strujama bilo zabavnije, čas su nam pomagale, čas nas usporavale, ali smo na kraju nekako bili izjednačeni pa zbog lijepog vremena nismo puno marili.

Uhvatili smo se usput za bovu pred lijepim gradićem, ručali škotske specijalitete (neke smo vrlo brzo gutali da se naši prijatelji ne osjete povrijeđenima), malo se odmorili i krenuli dalje. Vezali smo se u lijepoj obnovljenoj marini, koja je očito bila građena za veće brodove pa smo se u obilju prostora okretali i imali puno mjesta. Opet u velikom gradu prvi put nakon Lerwicka. Posjetili smo velike trgovine i opet se dodatno malo opskrbili iako ne znam je li nam išta trebalo.

Hoćemo, nećemo

Nakon dvije noći pošli smo na jug. Ploveći po lijepom vremenu bez puno briga, još smo raspravljali o tome kuda ćemo. Za nekoliko dana dolazi promjena vremena. Ako ne požurimo i dostigne nas, bit ćemo par dana negdje vezani pa bi bilo dobro da je to negdje – zanimljivo.

Isle of Man zvuči dobro, ali ima malo luka u koje možemo ući lako. Poznanici u marini preporučuju nam jedinu koja bi nam odgovarala. Zvučalo je dobro pa smo odlučili poći. Nazovemo telefonom u luku, a tamo iznenađenje. Baš su se sada sjetili nešto graditi pa nas na žalost ne mogu primiti. Dobro, kažu da je Sjeverna Irska lijepa, idemo u Bangor. Ima i marina i uvala i sve izgleda vrlo dobro. Sada kada smo odlučili opet nam je lakše jer imamo plan. Slušamo, međutim, vremensku prognozu i ponovo čujemo da se približava loše vrijeme koje će, izgleda, očešati Sjevernu Irsku i otputovati na sjever. Južnije od toga je, čini se, lijepo.

Nakon duge rasprave hoćemo li tamo gdje smo odlučili ili ćemo promijeniti mišljenje – jer valjda se treba prilagoditi novoj prognozi – odlučili smo okrenuti malo ulijevo i namjestiti autopilot točno prema Dublinu.

„Ukleti“ brod

Došla je večer, skuhali smo dobru večeru, pogledali neki film s DVD-a i spremili se na noćne gvardije. Do ponoći je lako, od ponoći do tri teško, a od tri do šest ujutro zbilja grozno. Nas smo se dvojica izmjenjivali u tim sitnim satima, a naše su dvije dame uglavnom spavale i ujutro izlazile u kokpit da vide kamo smo ih doveli. Noć je prošla mirno. Osim jednog neobičnog incidenta. Bilo je kasno navečer, mrak se tek spustio i ispred nas nije bilo nikoga osim bove kod koje moramo skrenuti malo udesno, prema Dublinu. Ali i na AIS-u i na radaru na milju, dvije ispred nas nalazi se veliki brod koji vjerojatno prolazi prije. Ako se kod bove okrene prema nama, neće nam biti ugodno. Jasna i ja bili smo u kokpitu i gledali, buljili ispred sebe ne mogavši razumjeti kako u tako vedroj noći ništa ne vidimo. I već sam uzeo VHF da nazovem misteriozni brod, kad su se odjednom na nevidljivom brodu upalila sva svjetla. Bio je to osrednje veliki ribarski ili trgovački brod. Pogledali smo se u oči s dvojicom u njihovoj kabini i mislim da su nas vidjeli zapanjene, a čini mi se da su nam se i nasmiješili. Ne znam što se dogodilo, ali mislim da su zaboravili upaliti svjetla kako se noć polako spuštala te im je u jednom času „svanulo“ pa su ih upalili. Odahnuli smo.

Bez ikakvih uzbuđenja – mislim da kormilo nismo ni taknuli – autopilot nas je u jutarnjim satima zadovoljno dovezao do Dublina. Vratila se kišica i slaba vidljivost. Morali smo prijeći glavnu morsku rutu koja ulazi u grad pa smo oprezno, pomalo umorni, uplovili u lijepu i veliku marinu u Dublinskom zaljevu. Opet smo dobro plovili praktički od Glasgowa do Dublina, a nismo tako planirali.

Sljedeća dva dana, dok se vrijeme na sjeveru mutilo, kod nas je padala kišica. Šetali smo lungo marem lijepim gradićem u kojem smo se našli, gdje je na gradskom kupalištu bilo iznenađujuće puno kupača, uglavnom mladih koje nije smetalo ni vrijeme ni temperatura mora koja za nas nije bila ni blizu pogodna za kupanje. Otišli smo i u Dublin i prošetali glavnim gradom „sjevernih Talijana“, koji je uvijek jako živ i prepun turista.

Opet promjena plana nasred mora

Spremali smo se za put dalje. Pitao sam prijatelja Irca i jednog jedriličara kojim je putem najbolje ići. Nisu se složili s putem koji sam izabrao, a koji mi se činio vrlo logičnim – preko Milford Havena u Walesu. Kažu da je ta velika uvala i luka, koja lijepo izgleda na kartama, ružna, puna industrije i nekih instalacija te da nemam ni najbolji kut prema najčešćim vjetrovima. Uglavnom, nitko iz Irske ne bi na taj način plovio na jug. A oni valjda znaju.

Alternativa je ići u Kilmore Quay na jugu Irske i odande okrenuti izravno na Land’s End oko kojega treba okrenuti na istok, da priđemo južnoj Engleskoj. Gledao sam karte i to mi se činilo kompliciranim – luka je mala, a prilaz uzak – pa sam nazvao lučkoga kapetana. On ljubazan, veseli Irac. Kaže: „Samo vi dođite, bit će vam lijepo kod nas, a i rezervirat ću vam vez, što inače ne radimo. Vidimo se sutra navečer!“ I što ćemo sad? Preporuke susjeda u marini i prijatelja, ljubazni lučki kapetan… Hajdemo onda i mi tim putem. Planovi su tu da se mijenjaju.

I tako smo ujutro krenuli dalje na jug. Vrijeme se ustalilo. Negdje na sjeveru jako puše, ali mi s tim nemamo puno veze. Pažljivo smo izabrali put jer ima puno plićina, ali nema problema. Kako se približava rt i svjetionik kod kojeg treba skrenuti na zapad prema našoj večerašnjoj luci, tako na brodu treći put počinje isti razgovor. Zašto bismo skretali i zavlačili se u neke lučice, gle kako nam je lijepo, vjetrić puše, dobra prognoza, optimistično raspoloženje, hajdemo mi dalje sve do Falmoutha iza Land’s Enda. I povuci-potegni, hoćemo-nećemo, odlučili smo, naravno, da malo krenemo prema istoku i plovimo ravno na Land’s End. Nakon iscrpljujuće diskusije svi su se povukli na poslijepodnevni odmor pa sam u kokpitu ostao sam.

Stojni val

Njemački brod sličan našemu plovi na milju zapadno od nas i već ga dugo gledam. Nema puno vjetra, i oni i mi plovimo motorom, ali on nekako sve više poskakuje na valovima, a ja i ne primjećujem da se pomalo podigao pristojan vjetar. Prilazim otočiću i svjetioniku, a na mojim elektroničkim kartama jako su dobro označena mjesta turbulentnog mora gdje se struje sastaju. Budući da se ne mogu sprijateljiti s tim jakim strujama, tih se mjesta jako čuvam, ali ovdje nema ljubičastih oznaka. Pomalo pospan nastavljam dalje i ne mislim puno.

„Dagny“ podnosi dobro sve valove i očito uzburkano more zbog struja, sunce sije, ja mirno sjedim i gledam uokolo. Pojavljuju se i rijetki dupini. U jednom času primjećujem da je more ispred nas jače uzburkano, a vidim i val koji se nekako ne miče. Visok je kao ja kad stojim u kokpitu – dakle, negdje oko 2,5 metara – i ja idem ravno na njega. Nisam namjeravao skrenuti, ništa nisam sumnjao, a ne znam ni bih li mogao, kada sam odjednom osjetio da se „Dagny“ propela, podigla na taj val i prebacila na drugu stranu, dok je propeler na 30 tona broda izašao na tren iz vode! Ostao sam zabezeknut. Nisam bio siguran što mi se dogodilo, ali sam se probudio i shvatio kako je vrijeme da dignem barem pola jedra i malo umirim brod. Odmah sam to učinio pa je dalje sve išlo lakše i mirnije. Moja je posada izašla u kokpit pitajući što se dogodilo. Ni danas nisam siguran što je to bilo, ali čitajući o valovima, mislim da sam naletio na stojeći val koji je bio toliko visok da je naš teški brod uspio podići i prebaciti ga kao na klackalici na drugu stranu uz neobične zvukove motora i propelera, koji su se načas zavrtjeli u zraku.

Kraj zemlje i jedna bova

Nakon toga nije više bilo incidenata pa smo mirno doplovili do Land’s Enda. Kao i na vrhu Škotske, držali smo se podalje od obale pa nas se nisu ticali ni otočići ni grebeni, čak ni struja, koja nas je, doduše, usporavala, ali nadali smo se da će nas kasnije i pogurati. Da bi nas podsjetila gdje se nalazimo, spustila se na mahove gusta magla kroz koju smo hrabro plovili nadajući se da neće naići nitko koga nismo vidjeli na radaru ili AIS-u. Nikoga nije bilo osim velike žute bove koju nismo vidjeli pa smo prošli preblizu mimo nje. Sjećate li se nesreće Volvo Ocean Racea pokraj Madagaskara? Na elektroničkim kartama na nekim se povećavanjima bove (i otoci) slabo vide. Drugi put u ovih pet godina velika je bova na našem povećanju bila samo točkica kojoj nismo pridavali pažnju koju zaslužuje. Toliko se trudim, ali nikako ne mogu biti dovoljno oprezan!

Tropska Engleska

Uplovili smo u Falmouth na lijep sunčan dan svuda okruženi brodovima. Jedva smo pronašli marinu, koja je još imala jedno slobodno mjesto. Svi su na obali u kratkim rukavima i japankama, kafići, restorani, živost, mediteransko vrijeme i atmosfera. Noći duge i mračne, ali dani vedri i sunčani.

Tri dana kasnije uplovili smo u luku iz koje smo otišli prije pet godina. Još su nas se sjećali. Dali su nam odličan vez i „Dagny“ će sada na miru provesti vrijeme do proljeća, kada ćemo se spremiti za daljnji put preko Biskajskog zaljeva prema Mediteranu.

Skandinavija nam se duboko usjekla u sjećanje. Pet prekrasnih sezona mirnog, blagog jedrenja u zemljama koje su odlično organizirane, gdje nismo imali nikakvih problema – osjećali smo se kao kod kuće – i gdje smo uživali u tisućama otoka i uvala, sreli puno prijateljskih, a nenametljivih ljudi koji su nas s iskrenim zanimanjem pitali odakle smo došli i kamo idemo. Nedostajat će nam kratke svijetle noći, koje nekako čine život puno ljepšim i dužim. Što li nas čeka na Mediteranu, kako ćemo podnositi vrućine, gužve, preskupe bove i marine? Opet, veselimo se što polako krećemo kući, veselimo se kupanju i plivanju i jedva čekamo da još jednom posjetimo bogatstva svih civilizacija Mediterana.

O autoru

Stevo Knežević

Ostavite komentar