Plovidbe

Iako je hladno i mutno kao bara, nedostajat će mi more Vikinga!

Pet ljeta jedrili su s „Danicom“po Skandinaviji! A nijednom se nisu okupali. Jedva da su more i dotaknuli. I došlo je vrijeme da se sjever zamijeni jugom. Ali plovidba do Škotske još ih je jednom podsjetila zašto su Vikinzi bili tako dobro pomorci

Naše četiri sezone u Baltičkom moru sada su formalno završile, vrijeme je promijeniti akvatorij. Supruga i ja, ponekad sami, a nerijetko i s djecom, unucima i prijateljima, doplovili smo našim Hallberg Rassyijem 53 “Dagny , u ovaj dio Europe vidjeti kako je to jedriti u sjevernim morima, potpuno drugačijima od onih na koje smo navikli. Dagny” na skandinavskim jezicima znači dan+novi, prema tome Danica ili Zorica. Ime je dao prvi vlasnik broda, Danac, a mi ga nismo mijenjali, kažu da nije poželjno mijenjati ime broda.

Puno smo ljudi na Sjeveru upoznali, vidjeli fantastičan arhipelag i moram priznati, ugodno smo se osjećali u svakom trenutku. Pomalo nam je žao što napuštamo Skandinaviju, naročito zato što se brodom vjerojatno više nikad nećemo vratiti. S druge strane, vesele nas nove pustolovine, idemo za Škotsku, pa natrag u Englesku, malo urediti brod. Nakon toga čeka nas detaljno pretraživanje Mediterana…

img_7880

Tipično selo na zapadnoj obali Švedske smješteno na obje strane uskog kanala

Lagao bih kada bih rekao da se nismo uljuljkali u prednosti jedrenja u Skandinaviji. Prekrasna priroda, nigdje više otoka na svijetu, vrijeme uglavnom lijepo, dani dugi, noći kratke i hladne, pa se odlično spava usred ljeta, jedrenje uglavnom lako i bez velikih opasnosti, krasni prijateljski ljudi, sve je odlično organizirano, marine jeftine, besplatnih sidrišta bezbroj, pa kamo ćemo sada? Moramo hitno izmisliti i nešto na negativnoj listi kako bismo se nagovorili da pođemo nekamo drugamo. More je, za naše kriterije, očajno, hladno, mutno, kao bara. Cijene su više nego što bismo voljeli, ali ne znamo da će na Mediteranu biti bolje, jedino što se čini da je zimovanje broda u grijanim hangarima skupo, svake zime skida se jarbol, brod se ozbiljno pripremi za zimski san. Ali voljeli smo taj veliki servis, svakog nam se proljeća činilo da je brod spreman i da neće biti iznenađenja.

Zadnji pogled na Švedsku obalu

Zadnji pogled na Švedsku obalu

Bilo kako bilo, zaključili smo da se radi mora moramo odseliti na Mediteran. Zaželjeli smo se usidriti u nekoj uvali i prije večere skočiti u more, zaželjeli smo se one nenadmašne kombinacije sunca, mora, vjetra i plodova, koja postoji samo na Mediteranu. Razumno možda nije, ali krv nije voda i zovu juga nismo odoljeli.

Traversada preko hladnog mora

Sada još samo moramo odlučiti kako natrag. Tek kad pogledaš na globus (ili Google Earth, kako se to sada radi), vidiš zapravo da smo visoko pobjegli i sad se moramo nekako vratiti. Uz obalu, kao što smo i došli, ne bi bilo loše, ali izgleda dosadno i kukavički. Ostala nam je još cijela norveška zapadna obala, a da o Škotskoj, koja je sad ili nikad, i ne govorimo. I tako gledam ja prognoze za Norveško more, čitam o tome kako treba ploviti iza brojnih otoka i ne izlagati se golom oceanu koji se valja iz Kanade, treba paziti kada se obilazi najjužniji rt Norveške jer je tamo more opasno, i sve tako neke neugodne priče. Čini mi se da mi nismo dorasli ovom izazovu. Mi jedrimo iz užitka, a ne da bismo istraživali granice svojih mogućnosti, nije to za nas. Onda, kako to često bude, javio nam se prijatelj Škot koji bi nam se jako rado priključio kada bismo išli put Shetlanda, gdje je on odrastao i već dugo tamo nije bio, a iskusan je pomorac, neko je vrijeme čak i plovio s engleskom ratnom mornaricom. Tu se sad priča mijenja, nemoguće postaje moguće, ohrabrujemo se i idemo na Mediteran preko Škotske, Irske, Engleske, a sljedeće godine i preko Biskaja.

More na papiru

Još za vrijeme zime započinjemo pripreme. Ovo su ozbiljna mora, moramo biti sigurni da je sve u najboljem redu. Osim svih uobičajenih servisa, moramo biti sigurni da nam je sva sigurnosna oprema u najboljem redu i uredno servisirana, a moramo vidjeti i gdje trebamo redundantnu opremu. Imamo dva GPS-plotera, ali sviđa nam se i ne pretjerano skup Navionics za iPad, imamo prijenosni VHF, ali novi s ugrađenim DSC-pozivom i GPS-om također se čini kao dobra nova oprema, drugi autopilot moramo imati kad nas je malo na brodu, i tako se postupno dobro opremamo. Problem su, međutim, jako skupe papirnate karte za ovaj dugi put. Do sada smo uvijek imali papirnate karte, ali ovaj ćemo put morati odustati. Kupili smo stare velike karte za desetinu cijene novih, tek toliko da možemo bolje planirati i da imamo nešto dok se još nismo odvikli od papirnatih karata, ali s 3 GPS-plotera mislim da će papirnatim kartama doći kraj. Pogotovo za prolazna putovanja. Još ćemo ih možda kupovati za ona područja na kojima ćemo boraviti dulje.

Švedska zavodnica

Početkom lipnja 2016. pošli smo s Orusta, malo sjeverno od Goteborga, gdje je brod dvije godine zimovao, na naš dugački put. Dan je bio prekrasan, nebo i more plavo, a u našoj je uvali puhao umjereni sjeverni vjetar. Odlučili smo za oproštaj od Švedske otići u Smögen, krasan gradić gdje ćemo se prošetati i još se jednom prisjetiti nekoliko godina provedenih lutajući između otočića i granitnih grebena. Švedska nam je za oproštaj pripremila 30 čvorova vjetra točno u pramac, na sreću bez valova, i mi smo brzo napredovali strahujući malo kako ćemo pristati u uskoj luci po ovakvom vjetru. Na sreću, kao i svi dobri pomorci na svijetu, luku su napravili tako da je bila vrlo dobro zaklonjena od vjetra.

Sljedećeg smo dana otplovili do jednog sidrišta, vrijeme je bilo prekrasno, mediteransko, kao da nas je Švedska htjela zavesti da ostanemo još malo, ali mi smo sljedećeg jutra okrenuli pramac preko Skagerraka ravno na Risør u Norveškoj. Sljedećih ćemo desetak dana ploviti prema Lindesnesu, najjužnijem dijelu Norveške, najstarijem svjetioniku, iz 1655., okruženom strahopoštovanjem i vjekovnim tajnama moreplovaca koji su ga se bojali i nerijetko u blizini zauvijek ostali sa svojim brodovima.

Norveška rivijera

Norvežani smatraju svoju južnu obalu najatraktivnijim dijelom zemlje za ljetovanje i kažu da su tamo usred ljeta gužve gotovo kao kod nas. Ipak, velika je to zemlja s relativno malim brojem stanovnika tako da smo naučili da se to odnosi samo na nekoliko gradova i gradića i na najpopularnija mjesta. Izvan tih dobro poznatih središta sidrišta je i dalje više nego brodova. Obala je šumovita, ekstremno razvedena, s puno sunčanih dana ljeti, a i more se popravlja s obzirom na Baltik. Bistrije je i plavo, ali i dalje hladno, rijetko se temperatura penje iznad 12, možda do 15 stupnjeva Celzija. Posjetili smo nekoliko lijepih gradića i uvala i s obzirom na to da smo došli prije sezone, gotovo se može reći da nigdje nije bilo nikoga.

Tipični Norveški fjord

Tipični Norveški fjord

Pazin u gradu knjiga

Na vrhu jednog od mnogih fjordova smjestio se mali gradić od oko 6000 stanovnika koji nas je zainteresirao reklamirajući se kao „Grad knjiga“. Barem desetak stalnih antikvarijata smjestilo se uzduž jedne strme pješačke ulice, a kažu da se u gradu održavaju mnoge manifestacije povezane s knjigom, razne predstave, sastanci, kongresi. Knjige koje se tamo prodaju uglavnom donose ili šalju poštom ljudi koji bi ih voljeli pokloniti, tako da ih mnogi donose kada dolaze na ljetovanje. A drugi opet dolaze kupiti one knjige koje se više ne prodaju u knjižarama i tako je grad postao popularan među mnogim ljubiteljima knjiga.

Do posjeta ovom gradiću nisam ni znao da postoji organizacija četrdesetak gradova knjiga i da je naš Pazin član ove zanimljive družine, a sve je počelo 1962. s prvim gradom knjiga Hay-On-Wye u Walesu.

Nezgode u Slijepom kanalu

U mnogim smo vodičima čitali o Blindlei (u prijevodu Slijepi kanal) kao nesumnjivo najljepšem dijelu norveške obale i, naravno, odlučili smo ga posjetiti. Riječ je zapravo o plovnim putu koji je 12 milja dug i čine ga fjordovi i otoci, vrlo šumoviti, razvedeni i lijepi s mnogim krasnim proširenjima, uvalama i sidrištima te navodno s najljepšim kućama na moru, ali i suženjima od kojih je najuži prolaz širok samo 10 metara. Mi smo na karti pronašli uvalu koja izgleda idealno, kao naša Lavsa na primjer. I do tamo se moramo probiti slalomom između otoka i otočića i teško bismo se mimoišli kada bi nam netko došao u susret. I tako mi polako i pažljivo plovimo, kada nam odjednom s obale jedan čovjek vrlo glasno zazviždi. Misleći da nas pozdravlja, mi smo mu mahnuli i nastavili dalje koncentrirani na put pred sobom. U jednom smo času pogledali prema gore, a na naš užas nekoliko metara ispred nas nalazile su se žice ili strujovoda ili telefona koje su bile puno niže od našeg jarbola. Punim gasom unatrag odmah smo zaustavili brod i mislim da smo bili manje od metar udaljeni od tih nesretnih žica kada smo se u panici okrenuli i pošli natrag. Na sreću, bili smo na jednom od širih dijelova puta, a iza nas je ostao zviždač koji nas je i dalje gledao stojeći ispred svoje kuće. Što li je mislio? Žice su izgledale vrlo sjajno i novo, ne vjerujem da smo mi jedini koji su ovuda pokušali proći s previsokim jarbolom.

img_8110

Dva peha za oproštaj

Prošli smo s druge strane otoka, gledali više u nebo nego pred sebe i na kraju ušli u zaista lijepu uvalu. Ohladili smo se malo od uzbuđenja i upalili generator da pripremimo večeru. Sjedili smo u kokpitu kada smo osjetili miris dima. Ušao sam u brod, koji je jako smrdio, a kada sam otvorio vrata motora, brod se učas ispunio ispušnim plinom iz generatora. Prepao sam se vatre i s upaljenom svjetiljkom i na dah brzo pregledao vidi li se negdje vatra, ali sreća je u nesreći što plamena nije bilo. Prostor za motor bio je, međutim, potpuno mokar i zadimljen. Nazvali smo Marka, koji nam je odmah dijagnosticirao da je pukla ispušna cijev na generatoru. Bez daška vjetra jedva smo napravili neki mali propuh da izvjetrimo brod i da te noći možemo spavati bez opasnosti od ugljikova monoksida.

I na kraju kažu da dođe uvijek i treći peh. Umjesto da provedemo nekoliko dana u ovoj krasnoj uvali, sada moramo brzo pronaći rezervni dio i otići u obližnji veći grad popraviti generator. Ali ni internet nam ne radi. Toga sam jutra kupio novu karticu, ali mi je prodavač dao pogrešnu, s kojom se nisam mogao spojiti sa svijetom. Bilo nam je pomalo dosta svega i jedva smo čekali novi dan.

Prenoćili smo utučeni što nam se toliko neugoda spakiralo u nekoliko sati, a opet sretni da nije bilo gore i da smo se ipak nekako izvukli.

Strašni Lindesnes i Lista

Nije potrebno puno znanja o moru i navigaciji da biste zamislili kako prolaz oko najjužnijeg rta Norveške vjerojatno nije uvijek ugodan. I zaista upute za plovidbu oko Norveške posvećuju puno prostora opasnostima koje tamo vrebaju, uglavnom vjetru, valovima, strujama i konfuznim velikim morima. Iako bi cijela norveška obala mogla biti neugodna, gotovo je cijela zaštićena redom vanjskih otoka, pa je plovidba zapravo sigurna i ugodna. Ali ona mjesta koja su „gola“ i nemaju zaštitni red otoka, mogu biti opasna. Dio obale od Lindesnesa na krajnjem jugu pa do Liste nešto sjevernije upravo je takav. Puno sam puta pročitao upute o plovidbi tim dijelom obale i razvio strahopoštovanje prema rtu koji dijeli norvešku rivijeru od atlantske Norveške.

U Kristiansandu smo ukrcali stare prijatelje i partnere na našim putovanjima i uputili se na ambiciozan put do Bergena. Jedrili smo do Mandala, pratili vremensku prognozu iz više izvora i više puta na dan te ciljali da okrenemo oko rta Norveške jednog mirnog i lijepog dana. I imali smo sreće, pošli smo iz Mandala rano ujutro, udaljili se od obale oko osam milja i na toj udaljenosti zaokružili Norvešku te pošli ravno na sjever. Bilo je vrlo malo prirodnih zaklona na putu do Tanangera, ali nam na sreću nisu ni trebali. Sunce je sijalo, lagani je vjetrić puhao, nije bilo nikakvih valova i mi smo jedrom i motorom brzo napredovali. I od desetak brodova oko nas jedan ili dva još su se više udaljili od obale, drugi su hrabro išli bliže. Obala je izgledala dosadno, ravno, golo i strmo, tako da smo mogli zamisliti kako bi izgledala za jakih jugozapadnih vjetrova koji su tu vrlo česti.

Obični bergenski dan

Blizu Tanangera je puno poznatiji Stavanger, koji se obično opisuje kao početak fjordovske Norveške i u blizini je jedan od najljepših fjordova Lysefjord. Ovi zapadni fjordovi, za razliku od južnih, nepristupačniji su jedrilicama. Dugački su, strmi i uski pa vjetra obično nema ili puše na sve moguće krive načine, dubine u fjordovima su na stotine metara, nema se gdje ni sidriti ni vezati, naselja u fjordovima ima malo i gotovo da tamo nikad nismo vidjeli brodove našeg tipa. Motornih je bilo nešto više, ali i te smo mogli izbrojati na prste jedne ruke. Lysefjord smo posjetili na motornom katamaranu koji nas je brzo i spretno provezao najljepšim dijelovima i demonstrirao nam veliku spretnost norveških kapetana u navigaciji zaista zahtjevnim vodama.

U Bergenu više puta dnevno počne padati kiša

u Bergen više puta dnevno počne padati kiša

Put do Bergena bio je zanimljiv jer smo se provlačili zaštićenim putem tako da pučine gotovo nismo ni vidjeli, osim kada smo se zavukli u uvalu na jednom malom otočiću koji je bio vrlo atraktivan u svojoj izolaciji. Pazili smo na visinu kablova i mostova i mnogi su nam putovi zbog toga bili nedostupni, a u mnogim lijepim uvalama bile su riblje farme pa je sidrenje bilo ili teško ili ograničeno. Slušali smo mnoge priče o tim farmama i očito je riječ o vrlo razvijenoj, velikoj i unosnoj industriji u kojoj se malo što ostavlja prirodi na volju.

U Bergen smo stigli jednog kišnog dana, ali kao što ćemo ubrzo doznati, svi su dani u Bergenu kišni. Ostavili smo ugodne i sunčane dana za sobom i prvi put izvadili i opremu za kišu. Od sada će nam često trebati.

U slijedećem nastavku: Od Bergena do škotskih obala

O autoru

Stevo Knežević

Ostavite komentar