Baština Brodovi Ljudi

Zaronite s Danijelom Frkom našim najpoznatijim lovcem na potonule brodove

Svijet je lud za olupinama, Jadran je jedno od najzanimljivijih mora za tu vrst turizma. Lijepo je čuti koliko hvale našu zemlju i ronjenje kod nas: mnogi znaju za ‘Szent Istvana’, ‘Stellu Polaris’, ‘Peltastis’, ‘Kalliopi’, potonule savezničke avione… No, kad su olupine kao jedinstveni podmorski muzeji posrijedi moramo još puno učiti, od vještine nabave sredstava europskih fondova za istraživanja do načina prezentacije potonulih brodova kao turističkog potencijala, kaže Frka

Frka! Ono što je nemorskom svijetu sinonim za paniku, gužvu, metež i strah, onima koji plove odmah pred oči dozove sliku Danijela Frke, ronioca, podvodnog istraživača za potonulim brodovima, fotografa, povjesničara, publicista i ilustratora međunarodnog ugleda. I to sve iz hobija!

„S prezimenom Frka mnogi se šale. Otac je došao iz Sali na Dugom otoku, ali davno je na Kvarner ‘došal delat frku’“, kaže u šali Danijel, jadan od najboljih poznavatelja jadranskog carstva potonulih brodova.

Danijel Frka, od prve potrga za olupinom do danas prošlo je više od više od četrdeset godina istraživanja i proučavanja potonulih brodova u Jadranu

Rođen je 1955. godine u Rijeci, po profesiji je diplomirani inženjer prometa, s obitelji živi u Kraljevici. Ronjenjem se bavi od 1975. godine kao član Ronilačkoga kluba „Adria“ iz Kraljevice. Duga je lista njegovih fotografskih postignuća (na Svjetskom prvenstvu u podvodnoj fotografiji u Bodrumu u Turskoj 2011. godine osvojio je brončanu medalju u kategoriji „Ambijent s modelom“), ali ovaj put družimo se isključivo zbog „muzeja pod morem“, kako Danijel voli nazivati nalazišta potonulih brodova, ali i ostalih artefakta koji su završili na morskom dnu. Danijel je vanjski suradnik i savjetnik Ministarstva kulture, odnosno Hidroarheološkog odjela, i Hrvatskog restauratorskog zavoda. Među najpoznatijim ekspedicijama na kojima je sudjelovao su istraživanje olupine austrougarskog bojnog broda „Szent Istvan“ potopljenog 1918. godine kod otoka Premude, snimanje dokumentarne TV-emisije o američkoj letećoj tvrđavi B-17 kod otoka Visa te pronalaženje olupine talijanskog admiralskog broda „Re d’Italia“ u vodama oko Visa. Iza njega, kad su posrijedi olupine, stoje i tiskana djela: s arheologom Jasenom Mesićem autor je knjiga „Tajne Jadrana“ i „Blago Jadrana“, ronilačkih vodiča po olupinama hrvatskog Jadrana. Danijel i njegov ronilački partner i prijatelj Marino Brzac autori su i scenaristi dokumentarca „Viški brodolomi“ te televizijske dokumentarne serije „Veliki brodolomi Jadrana“. Suradnik je prestižnih britanskih časopisa Diver i Scale Models, njemačkog Tauchena, talijanskog Storia Militarea te brojnih hrvatskih časopisa.

Danijel je, osim kao autoritet za područje podvodne arheologije, zanimljiv i zato što zagovara popularizaciju „modrih galerija“ i promišljeno korištenje potonulih brodova u turističkoj ponudi, a priču o hrvatskom potonulom blagu uspješno širi svijetom.

U veljači je tako sudjelovao na Festivalu olupina u Varšavi, otkad i dogovaramo ovaj razgovor, planirajući ga za početak sezone „zarona u povijest“

Szent Istvan, potonuće, ilustracija Danijel Frka

„Svijet olupina sve više fascinira diljem planeta, o čemu svjedoči i Festival olupina. U Varšavi sam sudjelovao s prezentacijom o austrougarskom ‘Szent Istvanu’ – njegovoj povijesti, pronalaženju olupine i istraživanjima vezanim uz njega. Priča je jako dobro primljena. Imao sam priliku upoznati i brojne stručnjake i zaljubljenike u ronjenje na olupinama iz cijelog svijeta. Lijepo je bilo čuti koliko hvale našu zemlju i ronjenje u Jadranu. Od drugih, međutim, moramo još puno učiti, od vještine nabave sredstava europskih fondova za podmorska istraživanja do načina prezentacije olupina kao turističkog potencijala“, kaže Danijel.

Finska je izvrstan primjer izgrađenog povjerenja između ronioca i državnih institucija. Njihovi potonuli jedrenjaci otvoreni su muzeji pod morem

Posebno je fasciniran pričom iz Finske, u kojoj postoji velik broj izvrsno očuvanih olupina jedrenjaka, sa svom opremom i topovima, na kojima nije zabranjeno ronjenje iako su prvorazredni arheološki nalaz.

„Ključna je visoka svijest među finskim roniocima o potrebi očuvanja nacionalne baštine pod vodom (uz jednako visoke kazne za prekršitelje). To je stvorilo most povjerenja između državnih ustanova i ronilaca, pri čemu ronioci otkrivaju i prijavljuju nove olupine, a država ih nagrađuje, ali i omogućava slobodno ronjenje bez diranja olupine, i pritom svi profitiraju“, priča Danijel prisjećajući se kako je njegova prva podvodna potraga za olupinom završila neslavno.

 

Szent Istvan, olupina, ilustracija Danijel Frka

„Uvijek su me fascinirali potopljeni brodovi, i to najviše oni željezni iz ne tako davne prošlosti. Kao klinac , na dar sam dobio knjigu o pomorskim nesrećama ‘SOS na Jadranu’. Pročitao sam je u nekoliko dana i potom još dvadesetak puta. Čvrsto sam odlučio da ću se baviti istraživanjem olupina pa sam, čim sam napunio 18 godina, položio tečaj ronjenja s bocama. Odmah nakon završenog tečaja ronjenja organizirali smo posjet olupini broda ‘Peltastis’, potonulog 1968. godine kod Klimna na otoku Krku, ali je to prvo ronjenje bio čisti promašaj i veliko razočaranje jer olupinu nismo pronašli. Zakazala je, naime, priprema jer je jedan stariji ronilac iz Crikvenice, koji se ponudio pokazati nam poziciju olupine na nautičkoj karti, u to vrijeme bio potpuno pijan pa je na našoj karti označio posve pogrešnu uvalu. Naravno, grešku smo ispravili već idućih dana pribavivši podatke o točnoj lokaciji, tako da sam uskoro ipak uspješno zaronio na svojoj prvoj olupini“, smije se Danijel.

Danas je „Peltastis“ (Danijelova ilustracija na slici otvora) jedna od najpopularnijih olupina na Kvarneru, gdje se na olupinama na godinu obavi nekoliko tisuća zarona. Najatraktivnije su torpiljarka TA 36 „Stella Polaris“ potopljena na dubini od 65 metara ispred Brestove, a zatim i grčki trgovački brod „Kalliopi“, koji je nakon II. svjetskog rata potonuo u Velim vratima i sada na šezdesetak metara privlači ronioce. Atrakcije su i parobrodi „Lina“ i „Vis“, potopljeni kod Porozine, odnosno kod Plominskog zaljeva.

U Hrvatskoj u ronjenju na olupine prednjači istarska regija, ali osim Kvarnera i Kvarnerića, dobro je promovirano i područje otoka Visa. Koliko se priča o olupinama, njihovoj zaštiti i prezentaciji promijenila od dana prvih zarona? Tu Danijel najprije ukazuje na promjenu tehničkih okolnosti.

Zaron nad palubom Ta 45

„Razvitkom ronilačke tehnike i tehnologije ronjenja – a tu ponajprije mislim na rebreather, relativno novu i vrlo sofisticiranu vrstu opreme koja omogućava i osposobljenim rekreativcima duboka i dugačka ronjenja – povećala se i granica tzv. amaterskog ronjenja preko dubine od 100 metara. Vrlo je važno da zakonska regulativa u sportsko-rekreativno-tehničkom ronjenju prati taj napredak te da se prilagođava novim situacijama jer su sada roniocima postale dostupne i olupine na dubinama od 120 metara i više, koje su u prošlosti od mogućih devastacija bile zaštićene upravo dubinom“, kaže Danijel.

Prema njegovim riječima, olupine u Jadranu imaju veliki turistički potencijal i još ni izdaleka nisu dovoljno iskorištene za tu svrhu.

„Danas je velika većina poznatijih novovjekih olupina u Jadranu locirana, a dijelom i dokumentirana (tu posebno mislim na olupine iz 19. i 20. stoljeća), što je dobro jer arheolozima i onima koji se brinu za stanje našeg podmorskog blaga pruža uvid u njihovo stanje te se poduzimaju i odgovarajućem mjere zaštite. Olupine na Jadranu, nakon što su gotovo sve proživjele određeni stupanj devastacije prvog vala ronilaca koji su ih posjetili, generalno su u dobrom stanju“, ocjenjuje Frka, dodajući kako kad se spominju mjere zaštite ponajprije misli na kontrolirane uvjete ronjenja na olupinama.

„Olupine u Jadranu doživljavam kao eksponate u velikom podmorskom muzeju i logično bi bilo da ih se, kao i muzeje nad vodom, obilazi i snima, ali ne dira i ne devastira, nego da ih se čuva kako bi i sljedeći ronioci mogli vidjeti što sve skrivaju. Na žalost, svijest nekih ronilaca, kao i nekih drugih ljudi koji djeluju u ronilačkom turizmu, još je na niskoj razini te i dalje dolazi do devastacija iako ne više u tolikoj mjeri. Neobjašnjivo je tako da neke osobe i ne pomišljaju da otvore vitrinu u nekom bečkom muzeju i uzmu što im se sviđa, ali istodobno, kada dođu kod nas i zarone, sa svake olupine u Jadranu moraju ponijeti neki suvenir!“ kaže Danijel.

Zaronima prethodi podrobno istraživanje: Tulseamerican u borbenim operacijama

„Mislim da odgovorne osobe u Ministarstvu kulture i Hrvatskom restauratorskom zavodu vuku dobre poteze i pravilno ocjenjuju što se na zaštićenim olupinama može dopustiti kad je riječ o rekreativnom ronjenju. Na primjer, veseli me što je Ministarstvo počelo odobravati organizirana ronjenja na ‘Szent Istvanu’, jer se tako kroz populaciju tehničkih ronilaca šire pozitivne vibracije i otvaraju neki novi turistički potencijali kao što su posjeti olupinama minipodmornicama“, kaže, a onda priču širimo i na druge mogućnosti promocije modrih galerija.

Olupina Tulsamerican u vodama pred Visom

Jedna od njih je priča njemačke torpiljarke TA 45 „Spica“ potopljene na samom kraju II. svjetskog rata ispred Novog Vinodolskog. Frka predlaže da „Spica“ uz pomoć tehnologije preraste u još jedan vid turističke atrakcije.

„Ne može svatko na dubinu, a ljude zanima kako izgleda potopljeni brod. I postoji rješenje: snimi se nekoliko tisuća fotografija i brod se u 3D-tehnologiji postavi u muzej u Novom. I u muzeju biste mogli imati dojam da ronite oko broda, otkrivajući i najmanji detalj“, priča. Spominje i kako su Novljani imali ideju da kao turističku atrakciju ponude umjetni antički brodolom.

Američki nosač aviona USS Independence

„Drveni antički brodovi bi istrulili i od njih bi ostao samo teret. Recimo, malo brdo od amfora. Na dubini od desetak metara tako bi se posložile amfore i svatko bi mogao vidjeti kako izgleda antički brodolom i bez ronjenja. Naravno, turistima se ne bi lagalo, objasnilo bi im se da je riječ o umjetnom brodolomu“, kaže Danijel dodajući kako mnoge pomorske zemlje već godinama potapaju brodove radi razvoja i širenja ponude ronilačkog turizma. Potapa se sve, od malenih tegljača do velikih ratnih brodova, pa čak i nosača aviona (najveći do sada namjerno potopljeni brod je američki nosač aviona „Oriskany klase Essex“). Prednjači Malta, koja je potopila petnaestak olupina i tako stvorila lanac turistički vrijednih podmorskih lokaliteta.

Frka spominje potapanje admiralskog broda HRM-a „Visa“ u vodama oko Pule, koje nije prvi slučaj namjenskog potapanja broda u Hrvatskoj u turističko-ronilačke svrhe, ali je svakako prvi legalni i trajni.

„Nema nikakvog razloga da ne slijedimo iskustva iz svijeta i rabimo njihova pravna iskustva, jer su diljem pomorskih zemalja zakonski propisi o namjernom potapanju prilično dobro razrađeni i tehnički dotjerani, tako da se maksimalno štiti okoliš od onečišćenja“, kaže Frka.

Danijel nastavlja svoju potragu za novim muzejima paralelno radeći na više projekata.

„Osim što volim roniti i fotografirati olupine, zanima me i njihova povijest i tu stalno nešto istražujem. Prikupljam podatke o dva britanska torpedna čamca čije olupine još nisu pronađene, a volio bih da ih pronađemo i s njih skinemo veo tajne. Za njih smo na dobrom tragu, ali eto, treba organizirati ekspediciju i krenuti u potragu“, kaže i dodaje da nisu samo brodovi s dna mora veliki povijesni i turistički potencijal. Kao primjer daje podmorje Visa, gdje se u moru nalazi više od 30 aviona, uglavnom bombardera iz II. svjetskog rata te nekoliko lovaca. Samo manji broj tih aviona je do danas pronađen. Posljednji u nizu otkrića su dva američka teška bombardera B24 poznati i kao „Liberator“, te hidroavion tipa «Catalina».

Tegljač USS CONESTOGA čiju je olupina nedavno pronađena, a od Danijela je zatraženo da izradi ilustracije za muzej

„Viški aerodrom u II. svjetskom ratu drugi je projekt koji me trenutno okupira. Taj je aerodrom funkcionirao godinu dana i za to je vrijeme na njega sletio velik broj savezničkih bombardera oštećenih u borbi te je tako zaslužan za spašavanje života više stotina savezničkih zrakoplovaca. Prikupio sam zaista puno povijesnog i fotografskog materijala, posebno poglavlje obradit će do sada pronađene olupine aviona oko Visa i bit će to prva knjiga o toj temi, čime će se taj važan dio viške povijesti sačuvati od zaborava. I tu postoji spoj vrednovanja baštine u sklopu nove turističke ponude“, kaže Danijel otkrivajući i umjetnički performans koji spaja povijest i umjetničku fotografiju.

„Pripremam sa svojim prijateljima podvodno-fotografski eksperiment, a to je da rasvijetlimo jednu olupinu i da je onda fotografiramo. U posljednje sam vrijeme, naime, otkrio da volim eksperimentirati s podvodnom fotografijom i težim neuobičajenim podvodnim kadrovima, a budući da su potopljeni brodovi posebno atraktivni, volio bih napraviti fotke olupina koje izgledaju zapanjujuće“, otkriva nam svoje planove.

Ako mislite da svijet podmorja prestaje kad se Danijel vrati u radnu sobu kuće u Kraljevici – varate se. Kad ne roni, fotografira, čita ili planira, Danijel – ilustrira.

„Vrlo sam ponosan što su moje slike – ilustracije brodova – postale poznate izvan granica Hrvatske i što su Amerikanci, vidjevši neke moje radove, počeli naručivati moje slike. Neke od njih našle su se već i u njihovim pomorskim muzejima. Trenutno je jedna takva u izradi za američkog naručitelja, a prikazuje olupinu slavnog američkog nosača aviona USS Independence. Taj je nosač preživio II. svjetski rat i napade kamikaza, atomsku i hidrogensku bombu kod otoka Bikini, da bi zatim bio potopljen kao meta ispred San Francisca. Njegovu je olupinu prošle godine detaljno dokumentirala NOAA (National Oceanin and Atmospheric Agency) i prema fotografijama i videu olupine sada upravo radim na toj slici“ kaže Danijel.

Tegljač USS CONESTOGA, ilustracija koju je Danijel izradio za pomorski muzej

O autoru

Josip Antić

Here is a little something about me.

Ostavite komentar