Baština Brodovi Ljudi Plovidbe

Zadarski barkajoli jači i od Vakulinih prognoza

Ruta im je vjerojatno najkraća na svijetu, samo 72 metra – od Đige do Poluotoka – ali kad bi se sabrale sve milje koje su napravili, bilo bi, kažu, za dobar kruzing oko Mediterana – na vesla

Premda se tog jutra dizala opaka bura, na Đigi sam bez problema uspio naći Šimu Gregova. Šime je jedan od petorice barkajola koji po staroj zadarskoj tradiciji u malom drvenom čamcu na vesla po svim vremenskim uvjetima prevoze putnike od Đige, lukobrana sa svjetionikom, do Poluotoka.

U Zadru se barkajoli spominju (lat. barcatore) još od 14. stoljeća, kada je zadarska komuna građanima davala pravo da za određenu svotu prevoze ljude ili teret u gradskoj luci. Danas su jedan od zaštitnih simbola grada, spominju ih turistički vodiči, turisti ih pamte po imenima, o njima se snimaju filmovi, pjevaju pjesme. Uz to, vjerojatno su pomorci s najkraćom rutom na svijetu – duga je samo 72 metra, ali obilato skraćuje kopneni put u središte grada.

20170105_1221301

Šime Gregov: “Mot od barkarjola nasljeđuje se s oca na sina”

Tog jutra temperature su s hladnim sjevercem, koji ledi sve do kostiju, bliže bile minusu nego ništici, a već sutradan orkanska bura zatvorila je more pa pruge prema Prekom i Brbinju nisu isplovile. Šime jest, on i njegova ekipa jači su i od Vakulinih prognoza.

„To je posao, meni hladnoća ne smeta. Uvijek bih odabrao ovo nego da sjedim u nekom uredu za stolom“, govori mi Šime dok mi pruža ruku za lakši ulazak u barku. Na horizontu već plivaju otoci i kapa oblaka na Velebitu najavljuje buru s tri strelice. Šime kaže kako će raditi do pet popodne i bit će to – uobičajeni radni dan.

„Znate, ljeti se isplati ostati dugo u noć, nekad i do jutra ima svijeta. Zimi je totalno druga štorija, čim sunce zađe, ljudi više nema pa se radno vrijeme skrati. Ljeti bude i dvoje u smjeni, jedan vozi tamo jedan vamo. Ljeti skoro nikad nema ovakvih privatnih transfera, a zimi mi je većina vožnji mano an mano“, priča mi dok počinje manovru otiskivanja od obale.
„Tehnike zapravo i nema“, kaže, „veslaš onako kako su ti pokazali ćaća i dida. To je pravi način, starije kolege šale se da je to bolja tehnika od dvojca na pariće. Ali da je učenje lako i da baš svatko može s lakoćom sa strane na stranu prevesti brodicu za desetak putnika, mogu pomisliti samo neupućeni.“

20170105_122736

„Kad sam ja učio mot od barkajola, moj otac Zvone stajao je na mulu, a ja sam se nakon obavljene vožnje vraćao prema Đigu. Odjedanput su se za mene niotkud pojavile struje i vjetar i počeli me bacati dublje u luku izguravši me skroz do zadarskog mosta. Okretao sam se kao benav na mjestu i da stvar bude gora, trajekt koji je tada kretao s tog mjesta, a ne iz luka Gaženice kao danas, otisnuo se prema otocima. Jedva sam se uspio izboriti s valovima i strujom te nekako uploviti u luku Tankerkomerc. Skoro sam i brod razbio!“ prisjeća se i dodaje kako su barkajolski brodovi od svojih vlasnika paženi bolje nego li zadarske ljepotice od svojih kavalira. Debeli drveni su to brodovi, samo šest metara dugi, za prijevoz 10 do 12 putnika. Danas su narančasti, a prije su bili bijeli – boja im je promijenjena nakon nesreće u kojoj je u neopreznom izlasku iz luke trajekt naletio na barkajola s putnicima.

„Poginula su dva putnika, a kapetan je kažnjen s godinu dana zatvora. Velika je tuga tada bila u Zadru… Otad smo barke prebojili u narančastu, jer je na moru uočljivija“, prisjeća se Šime, istodobno izbjegavajući valove glisera koji je većom brzinom od dopuštene projurio pored nas.

„Ko njega po ovakvom vrimenu tira na more?! Vjerojatno primišta brod, zato nema potrebe da  ovako juri. Problem s gliserima ljeti je puno gori, njih je više, Lučka kapetanija ne stigne na sve koliko posla ima“, kaže, a onda se baca na matematiku. Ruta je duga 72 metra, ljeti učini do 90 tura, recimo da mu je godišnji prosjek kojih 300 metara na dan.

20170105_123235

„Pomnoži to s 365 dana, izađe skoro 100 kilometara na godinu. Kad pomnožiš s moje četiri godine pa dodaš sve milje koje su svi barkajoli učinili, bija bi to veliki vijađ, ako ne oko svita, a ono barem za kruzing na vesla oko Mediterana“, smije se. Kaže, nakratko se pokušavalo s idejom da se na barku montira motor, ali pokazalo se neefikasno.

„Manevriranje je teško te zbog toga stalno moram biti iza na brodu, a ne mogu tako privezati i skočiti kao što mogu s ovog dijela s kojeg veslam. A s takvim poslom idu i ozljede na radu. Meni je ruka trenutno najveći problem, ali to me ne sprječava u poslu. Stisnem zube i odradim. Ozlijedio sam je ovo ljeto. Ostala je između mula i broda. A vidite da se i najiskusnijima dogode greške. Kad se takvo što dogodi, kolegijalnost je najbitnija, a mi se barkajoli držimo ka velika obitelj i pomažemo si. To smo naslijedili od očeva“, spominje Šime veslajući prema drugoj bandi uz vjetar sa sjevera. Onda razgovor skreće prema putnicima.
„Mnogi misle da pjevamo dok ih prebacujemo, drugi misle da smo preskupi, treći misle da dilamo drogu, kako to u Veneciji rade mnogi gondolijeri. Možete misliti koga sam sve prebacio između ove dvije strane, a tek sam četiri godine ovdje“, kaže Šime dok se polako bližimo drugom kraju.

20170105_123440

„Omiljenoga gosta nema, ali ni najgorega. Poštuj mene i ja ću tebe, to je moja politika. Ne volim kada mi ne plate, ali neću se svađati. Najgori znaju biti Mađari jedriličari, svi su veliki po 120 kilograma, najčešće popiju kad se kalaju s broda. I onda bi u grad! Svi u isto vrijeme skoče na jednu stranu brodice, miču se dok se krećemo, dodaj malo vala i eto ti papra u tren“, kaže i uz zahvalu svetome Nikoli dodaje: „Nikad mi nije nitko upao u more niti se ozlijedio. To mi je najveći trofej koji nosim s ovog posla.“

Mnogi su gosti prošli kroz njegove ruke, od švedske princeze do Davora Gobca.

„Meni je svejedno koga vozim, samo da se ljudi osjećaju opušteno, ne obraćam pažnju jesi li poznat, bogat ili rogat, tako je svima draže. Svi smo ljudi od krvi i mesa“, kazuje mi Šime.
Dok zadnjim zamasima vesla Šime prilazi mulu, pokazuje mi bivšu zgrada Maraske, smještenu kojih pedesetak metara dalje od pristana, u kojoj će se sagraditi novi hotel s pet zvjezdica.

„Eto nama novog posla! Možda i uvedemo poslovnu inovaciju s tjednom kartom za goste hotela. A sve drugo ostat će isto: barka, vesla i ove dvi ruke.“, kaže Šime i opet mi pruža ruku. Ovaj put da izađem iz barke. Iza nas su ostala ova 72 metra zadarskoga mora i jedna od najljepših tradicija Jadrana.

O autoru

Jakov Antić

Ostavite komentar