Ljudi

VIA ADRIATICA: Ovo je 7 najljepših pogleda na Jadran

Ploviti se mora, ali da bismo stekli cjeloviti dojam o Jadranu, da bismo ga vidjeli „ko na pjatu“, trebamo i hodati. Projekt Via Adriatica, što ga je pokrenula ekipa planinarskih zanesenjaka, izazov je kojemu je teško odoljeti. U kojoj god luci da ste na vezu, nema boljega kondicijskog treninga od onog da svoje buduće rute pogledate s vrha planina

Srećko Vukov, inicijator i glavni hodač Via Adriatike

Srećko Vukov taman je došao s  juga Jadrana, lice mu je blještalo što od opaljenosti marćanim suncem, što od zadovoljstva koje je u njemu budio dopis s pečatom rastvoren na stolu zagrebačkoga kafića. U njemu piše da Grad Ploče podržava Via Adriaticu, projekt koji Srećko, zajedno sa svojim prijateljima  iz odnedavno i formalno Planinarskim društvom AktivNatura, ucrtava korak po korak od Istre do Srđa. Riječ je o prvoj dugopružnoj turističkoj planinarskoj pješačkoj stazi u Hrvata, usporedivom s hodočasničkom rutom Santiago de Campostela ili Via Alpinom, Pacific Crest Trailom, Appalachian Trailom…

karte staze od koje je 800 kilometara već prohodano

Riječ je o svjetskim planinarskim turističkim hitovima, koji ne samo da su pružili užitak namjernicima, nego su potaknuli novi razvoj lokalnih zajednica i postali znamen koji na poseban način povezuje prirodne ljepote i turizam.

Tako zamišljena Via Adriatica u konačnici bi trebala povezivati naše najatraktivnije planinske masive, vrhove i predjele, od Istre, pa dalje hrvatskim gorskim pragom, Velebitom, Dinarom, Svilajom, Kozjakom, Mosorom, Omiškom Dinarom, Biokovom, Pelješcem do Srđa iznad Dubrovnika.  Sve u svemu, 1000 kilometra s pogledom na more, od čega je dosad prohodano i u GPS-arhivi pohranjeno 800, točnije, od rta Kamenjaka do Alana na Velebitu.

„Naša staza je moderna, ali i spojena na tradiciju. Ona je kombinacija postojećih označenih planinarskih staza, postojećih neoznačenih puteljaka, šumskih putova i makadama. S jedne strane povezujemo poznate staze, ali i otkrivamo i krčimo dosad nepoznate poveznice među njima, a činimo to u kraju s najljepšim i najraznolikijim pogledom na more“, kaže Srećko.

„Ovih 800 kilometara moguće je i preporučljivo proći uz obaveznu uporabu GPS-uređaja sljedeći trag koji smo snimili na terenu. One koji planiraju višednevni boravak upućujemo na mrežu planinarskih domova, kuća i skloništa. Posebno je važno to što smo naišli na veliki odaziv domaćih ljudi, kako u savjetima, tako i u želji da se i oni sa svojim apartmanima uključe u logistiku Via Adriatice“, kaže, Srećko i dodaje da je lokalna zajednica prepoznala projekt te na ljeto kreću u njegovu drugu fazu. Za Morsko prase je potom izdvojio sedam posebnih točaka s pogledom na Jadran.

„Navedenih sedam najljepših pogleda na Jadran moji su subjektivni dojmovi nastali u danom trenutku, svaki novi posjet Via Adriatici vjerojatno bi iznjedrio neke nove vidikovce, ali i svaki drugi hodač na VA-u izdvojit će neke druge vidikovce jer ih je bezbroj duž Via Adriatice“, kaže Srećko održavši mi uz laptop o svakome malo predavanje s projekcijom.

Poluotok Kamenjak

Smješten je na samom jugozapadu Istre, poluotok poluotoka. Ono što sam odmah primijetio kod predivnoga Kamenjaka jest da je i dalje nekontaminiran turizmom, vjerojatno zahvaljujući tome što je do nastanka Republike Hrvatske bio pod „okupacijom“ JNA, kao i otoci Vis i Lastovo, pa ne dominiraju betonske građevine i turistički objekti. Najbolja je stvar što su na Kamenjaku sačuvani otisci stopala dinosaura, što vas u djeliću sekunde izbaci duboko u povijest. Trasa Via Adriatice ide uglavnom uz obalu Kamenjaka i iako tu nema nekih nadmorskih visina, pogled prema moru sa svake je točke jedinstven i nezaboravan, možda baš zbog kombinacije stjenovite obale i čudesne boje mora. Jedan je prijatelj dobro primijetio kako vam se na Kamenjaku čini da se nalazite na nekom pučinskom otoku, pogotovo kad pogled usmjerite prema otočiću Fenoliga i svjetioniku Porer.

Tu moram spomenuti i sjajnu ekipu zaposlenu u JU Kamenjak, koja je prihvatila našu inicijativu staze Via Adriatica i tako nam dala dodatni vjetar u leđa u realizaciji projekta.

Učka

Planina koja za mene ima posebno značenje i uz koju sam emotivno vezan. No kad razmislim, to bih mogao reći za svaku. Ipak, Učku sam prvi put upoznao na nezaboravnom dvodnevnom prehodavanju od Opatije do Plomina sa Željkom Barišićem – Željom, prijateljem kojeg više nema. I sad je svake godine njemu u čast posjećujem s članovima AktivNature i sastavni je dio trase Via Adriatice. Na najintimnijoj razini, cijelu Via Adriaticu na kojoj sa svojim kolegama iz AktivNature radim, posvećujem Želji jer sam s njim upravo i obišao mnoge točke koje trasa dotiče putem, i on bi nesumnjivo disao za taj projekt jednako kao i mi.

Učku smatram pitomom i pristupačnom planinom zbog prometnica koje njom prolaze pa je mogu pohoditi i manje iskusni hodači, uz napomenu kako njezin jugoistočni dio ipak zahtijeva korake da bi ga se upoznalo. Posve zasluženo ima status parka prirode.

Velebit

Teško je o Velebitu pričati i pisati. Imam osjećaj da je taj div izvan i iznad alata kojim opisujemo stvari, događaje i osjećaje. Ljudi koji desetljeća provode na Velebitu i uz Velebit tvrde kako cijeli život nije dovoljan da ga se upozna. Pogotovo ako uzmemo u obzir da je ista lokacija potpuno drugačija u svakom drugom trenutku, u svakom drugom godišnjem dobu. Na godinu ga posjećujem barem pet, šest puta, a najviše se ponosim tradicionalnim zimskim usponom na Zavižan na sjevernom Velebitu te sam ove godine vodio deveti uspon. Moj prvi susret s Velebitom dogodio se za jednog bicikliranja na Zavižan sad već daleke 1997. godine i od tada traje fascinacija tim ljepotanom. Velebitski vidici ostavljaju bez daha. Iako uzduž Velebita postoje prometnice koje omogućavaju lakši pristup njegovoj unutrašnjosti, za kretanje njegovim stazama potrebna je solidna kondicija i odgovarajuća oprema i obuća. Valja naglasiti kako su njegove najljepše mikrolokacije ujedno i najteže dostupne, stoga gojzerice na noge i krenite!

Poljička planina

Planina, ili možda korektnije rečeno gora, za koju sam čuo tek nedavno, kad se pojavio prijedlog da njome ide trasa Via Adriatice umjesto Mosorom, kako je prvo zamišljeno. Prvo zato što Mosorom već ide Via Dinarica, također hvalevrijedan međunarodni projekt, a drugo zato što je Poljička planina „prvi red do mora“ i tako baš opravdava ime Via Adriatice. Zapravo, mnogi bi zamjerili ako ne spomenem i još neke nazive za tu prekrasnu goru: Primorska kosa, Primorska gora, Perun (za njezin sjeverozapadni dio) ili Mokoš (za njezin jugoistočni dio).

Proteže se od Klisa do Omiša i iako je relativno kratka i uska, kada se nađete na njezinu platou, imate osjećaj da ste u mnogo većoj divljini i izolaciji. Staza povremeno izlazi na njezin grebenski dio i odatle pucaju nezaboravni vidici. Smještena je između Mosora i mora, dugačka je 14 kilometara, prosječne širine dva kilometra, a visoka 500 metara.

 

 

Omiška Dinara

Ova se ljepotica prirodno poput karike u lancu nastavlja na niz, odmah nakon Poljičke planine. Iako slična po gabaritima, ona priča neku svoju priču, a na mene ostavlja poseban dojam pogotovo zbog pogleda na svog „starijeg brata“, koji dolazi nakon nje – Biokovo. Stazu smo također konfigurirali tako da ona mjestimično ide podnožjem planine, a mjestimično njezinim grebenom. Kao i vršni dio Poljičke planine, i Omiška Dinara dostupna je samo pješačenjem, a hodaču je zajamčen nezaboravan pohod koji objedinjuje fantastične vidike i kulturno-povijesnu baladu zbog starih sela u podnožjima i sakralnih objekata na vrhovima.

Biokovo

Iako sam već nekoliko puta prošao njegovim primorskim podnožjem, kao i njegovim zaleđem, tek sam nedavno, za potrebe snimanja GPS-tragova i foto-materijala, samo zagrebao površinu njegove neizrecive ljepote i divlje romantike. Kad ga promatram s obale, jedan me osjećaj ispuni više od ostalih: strahopoštovanje. Podatak da se na području Biokova oko 40 osoba vode kao nestale dovoljno govori o potencijalnim opasnostima za sve one koji ga podcijene. A gledajući s mora njegove stjenovite litice, lako je pogrešno procijeniti njihovu visinu i slojevitost, što ga čini možda i najvećim zavodnikom od svih naših planina. Ovaj sam put, osim staza njegova obalnog podnožja, upoznao i dio Biokova oko vrha Vošac i odmah se zaljubio u taj djelić raja.

Poluotok Pelješac

Pelješac nas je ostavio bez daha. Osim romantične unutrašnjosti kojom ide Via Adriatica, kroz vinograde i maslinike, Monte vipera ili Zmijino brdo i najviši vrh Sveti Ilija odaju dojam kao da ste na nekoj kopnenoj planini, na trenutke djeluje čak i alpski. Još jedan „specijalitet“ Pelješca svakako su čagljevi, koje možete čuti noću dok sablasno zavijaju. Od nekoliko prekrasnih staza koje vode do Svetog Ilije, dvije su odabrane da tvore kružnu turu na trasi Via Adriatice. Usponi zahtijevaju prethodnu pripremu i solidnu kondiciju, a o potrebnom oprezu dovoljno govori podatak da je u zadnjih 10 godina na Zmijinu brdu živote skončalo šestero ljudi.

„Iako sam ovdje izdvojio planine s najljepšim pogledom na Jadran, planine Via Adriatice koje su zavučene u kontinent (Grobničke Alpe, Risnjak, Dinara, Svilaja) nisu ništa manje atraktivne i svaka od njih ima svojih prednosti u odnosu na ove priobalne i svaka je neprocjenjivi biser najljepše mega staze na planetu – i Via Adriatice“, kaže Srećko.

A što će tek biti kad svom projektu dodaju i drugi trak – onaj koji Via Adriatica vodi preko otoka. Brodom i gojzericom!

O autoru

Josip Antić

Here is a little something about me.

Ostavite komentar