Ljudi Plovidbe

Upoznali smo rođake Ragnara Lothbroka

„Danica“ prelazi norveško more, a na putu za Škotsku ne manjka dobre morske zabave, uključujući i priču o izboru jarla, potomaka u televizijskoj seriji opjevanog vikinškog vođe

U Bergenu smo brod ostavili u jednom jedriličarskom klubu koji je blizu aerodroma, ali malo daleko od grada. Smještaj od više od dva tjedna u potpunoj sigurnosti, sa strujom, vodom, internetom i upotrebom klupskih prostorija, stajao je 300 eura. Ovo je vjerojatno zadnja jeftina marina u kojoj ćemo biti. Počinje opremanje za put u Škotsku. Unuci su se vratili u Zagreb, naši prijatelji dolaze za koji dan i ima još puno posla. Svaki dan pratim vremensku prognozu iz nekoliko izvora, gledam kada će vrijeme biti povoljno, razgovaram u marini i svi kažu da možemo ići ako u prognozi nema vjetra jačeg od 20 čvorova.

Inače, vrijeme je u Bergenu vrlo specifično, kažu zato što se grad smjestio u dolini okružen visokim brdima i s puno relativno toplog mora.

Trenutak bez kiše

Bergenski paradoks

Kiša pada gotovo svaki dan, ali uglavnom nekoliko minuta, sve navlaži, ali ne promoči i sve je opet suho kada se nakratko pojavi sunce. I onda za nekoliko sati opet ispočetka, nikad suho, nikad mokro. Pogriješio sam kada sam nakon zadnjeg jedrenja sa spinakerom ostavio jedro smotano na pramcu, sada je potpuno mokro, a ne mogu naći nekoliko sati suhog vremena da ga osušim. Ipak, nakon nekoliko dana sreća mi se nasmiješila te je na par sati puhnuo blagi suhi vjetar. Možda je neobično da je tu daleko na sjeveru klima vrlo blaga tako da je jedini mjesec s prosječnom temperaturom ispod nule veljača (- 0,1 stupanj Celzijev). U Zagrebu su i siječanj i veljača negativni, s – 3 i – 1,8 stupnjeva Celzija.

Nakon nekoliko dana čekanja, koje su naši prijatelji June i Brian iskoristili za posjete Bergenu, osvanuo je i dan koji smo čekali. Pred nama je oko 200 milja i ne žuri nam se krenuti rano ujutro, što mi uvijek odgovara. Dan je oblačan, ali miran, motorom i jedrima plovimo brzinom od 7 i 8 čvorova i kako se udaljavamo od Bergena, tako nebo postaje plavo, a iza nas ostaje veliki oblak koji se ovio oko grada. Nakon vjekova iskušavanja, ljudi uvijek sagrade gradove na najboljim mjestima. Što li je bilo starim stanovnicima Bergena da su htjeli stalno biti zaronjeni u oblake i kišu? Sigurno ima nešto dobro u tome, ali ovaj put nismo otkrili što. Zasad neka to bude – moj mali bergenski paradoks.

Pohvala trudbenicima mora

Plovidba nam dobro ide, nekoliko je brodova oko nas dok još vidimo obalu, a kasnije do Lerwicka na Shetlandu, osim ribarskih, drugih brodova nećemo vidjeti. Neprestano na horizontu tražim platforme za naftu kojih bi u ovim vodama trebalo biti na desetke, možda i stotine, ali izgleda da su sve ili iznad ili ispod našeg puta. Vidjet ćemo samo jednu, i to u sumrak na pristojnoj udaljenosti. Večer je duga i bit će tamno oko nas od ponoći do 2 sata ujutro, ali i tada će se na sjeveru vidjeti sunčevo svjetlo koje se sakrilo iza horizonta.

Vjetar pojačava, valovi su malo veći i pomalo je nekomforno za spavanje, pogotovo što u salonu stalno nešto škripuće. Vjetar nam, naravno, ide gotovo točno u nos! Poslali smo dame na spavanje, a nas ćemo dvojica odraditi smjenu od ponoći do 3 i od 3 do 6.

Povremeno se na radaru, a većinom i na AIS-u, vide skupine ribarskih brodova koji polako plove i neprestano mijenjaju kurs. Nismo sigurni što napraviti, ali i oni vide nas. Kako im se približavamo, tako nam se oni odmiču s puta i mi uglavnom nastavljamo bez skretanja, a oni cijelu noć rade. I kada pomislim da su tu i zimi i po svakakvom vremenu, moram priznati da izazivaju moje divljenje.

„Bird Watching for Dummies“

Moje znanje ornitologije nikakvo je, ali cijeli sam put gledao dvije ptičice koje su s nama letjele od Bergena do Lerwicka, dan i noć, 24 sata! Obje su bile bijele, kao mali galebovi, jedna malo elegantnija, druga nešto punašnija. Preletjele bi nas i obletjele nekoliko puta i onda otišle nekoliko stotina metara ispred nas. Mi bismo ih dostigli i prestigli dok su sjedile mirno na vodi i gledale nas, a kada smo se udaljili par stotina metara, one bi opet poletjele, ponovile istu rutinu i ponovo nas čekale. Pokušao sam im baciti kruha, nisu bile zainteresirane… Volio bih da su sletjele na brod i vozile se s nama, ali čini se da im to nije padalo na pamet. Noću ih ne bih viđao, ali kada bi koji put prišle blizu, uvijek sam se iznenadio i nisam mogao vjerovati svojim očima kada su bile s nama i nakon 24 sata.

U Lerwicku ih više nismo vidjeli. Možda je to uobičajeno ponašanje i za iskusnije promatrače ptica nešto posve normalno, ali za mene je ova mala opservacija ptičica bila i zabava i otkriće. Već sam davno trebao nabaviti knjigu „Bird Watching for Dummies“! Moram to dodati na listu nove opreme.

Karantena s osmjehom

Lerwick nas je dočekao u magli, ali na sreću, vidljivost je ipak bila stotinjak metara pa nas nije bilo strah. Ipak, obale vidjeli nismo. Tek kada smo prišli gradu, magla se raščistila, bilo je kasno prijepodne i mi smo lako usred grada pronašli mjesto na pontonu za goste. Lijepo smo se vezali i bili sretni i zadovoljni našim lakim prijelazom ponekad teškog mora. Brian je odmah otišao u akciju potražiti stare prijatelje, rođake i trgovine u kojima će nabaviti sve škotske specijalitete, a ja sam se uputio u lučku kapetaniju prijaviti da smo stigli.

Prvi smo put uplovili u EU iz neke druge zemlje pa smo imali na jarbolu i žutu Q-zastavu. (U morskoj abecedi žuta zastava sa slovom q znači quarantine, a poruka glasi: „Novi sam, dođite me pregledati“. Dok se vijori zastava, ne bih smio stupiti na kopno.)

Mislio sam da takve stvari nitko ne gleda te sam imao na umu pitati u kapetaniji, ali nisam napravio ni 10 koraka na kopnu, kad me zovnula policajka koja je gurala bicikl i očito dolazila s velikog putničkog broda usidrenog u luci. Šetajući prema kapetaniji, gdje je i njezin ured, pitala me odakle smo došli, kamo idemo, koliko nas ima na brodu, je li sve u redu i na kraju se oprostila sa mnom i zaželjela nam sretan put. Pitao sam moram li joj donijeti papire ili što drugo, odgovorila je da je ovaj razgovor u šetnji bio dovoljan, neka samo ispunim papire za marinu i spustim žutu zastavu. Dakle, zbog te je zastave valjda i započela razgovor sa mnom. Netko zbilja pazi i gleda zastave brodova koji uplovljavaju!

 

Shetlandska nautička internacionala

Luka je velika jer servisira i ribarsku flotu i platforme za naftu, ali naš turistički dio je mali, tri pontona od ukupno stotinjak metara. Brodovi, međutim, koji dolaze najinternacionalnije su društvo koje smo do sada sreli. Norvežani, Danci, Šveđani, Francuzi, Nijemci, Nizozemci i jedini Talijani koje smo vidjeli u zadnje četiri godine. Svi su odlično i ozbiljno opremljeni, a s obzirom na to da mnogi odavde idu prema sjeveru, vidjeli smo i nekoliko aluminijskih. Očito su popularni za sjeverna mora.

Lerwick je simpatičan i vrlo živahan gradić. Nismo navikli na toliko prometa i očite raznovrsne aktivnosti na otocima pa smo bili malo iznenađeni. Vrijeme je bilo promjenjivo, htjeli smo ostati par dana, a kada uhvatimo vremenski prozor, odjedrit ćemo na Fair Isle ili na Orkney.

Jednog smo dana išli autobusom u obližnji gradić Scalloway, drugi po veličini na otočju. Lijepa zaštićena uvala i u njoj gradić koji je nekad bio glavni grad Shetlanda, s visokom školom za studiranje ribarstva u kojoj sam dobio krasnu knjigu s popisom svih škotskih ribarskih brodova te crtežom mreža i druge opreme koju koriste. Ima i dvorac koji se obnavlja te muzej koji je posvećen organizaciji što se zvala Shetland bus i na koju su Škoti jako ponosni.

Od 1940. do 1945. Norveška je bila okupirana, a otpor je na početku bio potpuno dezorganiziran i slab. Od ljeta 1941. mnogi su brodovi tajno prevozili izbjeglice iz Norveške na Shetland, a u drugom su smjeru prenosili opremu i ljude koji su bili izučeni za organizaciju otpora. Mnogi su ljudi poginuli, mnogi su brodovi izgubljeni, a Shetlanđani su jako ponosni na tu svoju aktivnost za vrijeme rata. Muzej je 2012. otvorio norveški premijer, a 2013. otkriven je i spomenik svim poginulim u toj operaciji.

Kad ne platiš miraz, izgubiš otoke

Zanimljiva je stoljetna veza Shetlanda i Norveške, kojoj su otoci tada pripadali. Čak je i zastava Shetlanda slična skandinavskim zastavama te se Norveška danas tu osjeća na puno načina. A zapravo su Norvežani izgubili Shetland na vrlo neobičan način. Danski kralj – ali te 1468. i norveški – Kristijan I. nije platio miraz škotskom kralju Jakovu III. za udaju svoje kćeri Margarete pa mu je kao zalog obećao Shetlande i Orkneye. Budući da miraz nikad nije platio, otoci su prešli u vlasništvo škotske krune.

Jednu večer Brian nas je pozvao u posjet potpuno neobičnom muzeju u Lerwicku. Mali muzej „Up Helly Aa“ čuva najuspješnije kostime i „oružja“ godišnjeg događaja istog imena koji se zbiva svakog zadnjeg utorka u siječnju. Riječ je o tradiciji označavanja kraja božićnog razdoblja. Građani idu u procesiji odjeveni u kostime inspirirane starom vikinškom odjećom, nose se baklje i na kraju se zapali maketa vikinškog drvenog broda. Trud koji zaljubljenici tog festivala ulažu svake godine nevjerojatan je. Svake godine bira se novi jarl, vođa svečanosti.

 

Kad jarlovi zapjevaju

Jarl mora biti među organizatorima 15 godina da bi mogao biti izabran, a svake se godine u organizacijski odbor bira samo jedan novi član. Pripreme za sljedeću godinu počinju već u veljači, smišlja se i nova odjeća, i nove pjesme, i govori, i teme na kojima će se raditi. Svaka je godina drukčija i dobro se pamte i poštuju bolji i lošiji jarlovi.

S kolikim nam je entuzijazmom jedan bivši jarl pokazivao sve predmete u muzeju, ali ja se nisam mogao oteti dojmu da je sve to u najmanju ruku ekscentrično, a vjerojatno i više od toga.

Nakon muzeja, otišli smo u pub kušati lokalno pivo. Sjeli smo i malo popričali, a dva mladića počela su svirati tradicionalne škotske melodije na klaviru i harmonici. Malo kasnije pojavila se mlada djevojka s violinom. Sjela je za stol kao i svi drugi i pridružila se svirci. Cijelu su večer svako-malo dolazili i odlazili razni svirači. Kako bi koji došao, tako bi sjeo negdje u blizini i počeo svirati, ali i otišao bi kad bi poželio. Osim klavira, koji je već bio u pubu, donijeli su violine, harmonike, gitare, pa čak i set bubnjeva, a među njima je bilo odličnih i iskusnih, ali i očitih početnika. Melodije su nam se na početku dopale, ali nam se kasnije učinilo da su sve previše slične jedna drugoj. Ipak, bili smo oduševljeni lakoćom kojom se ta glazba stvarala i neformalnošću kojom je ta subota u pubu stvorila dobru atmosferu u kojoj smo uživali, pomalo razgovarali i slušali veselu svirku mladih ljudi koji su se očito vrlo dobro zabavljali bez obzira na iskustvo i instrument koji im se našao pri ruci.

Otok za vunene pulovere

Zadnji smo dan unajmili automobil i provezli se sjevernim dijelom glavnog, najvećeg otoka. Priroda je, kao što smo i pretpostavili i vidjeli na raznim fotografijama, vrlo lijepa, a na mnogim mjestima i dramatična. Sve je zeleno, naravno, jer kiša često pada, šuma i drveća ima malo, a obala je povremeno visoka, strma, kamenita s raznim stijenama koje su se vjekovima opirale nagrizanju vjetra i mora i do danas zadobile neobične i zanimljive oblike.

Vrijeme je da opet intenzivno gledamo prognozu i pronađemo povoljan „prozor“ u kojem ćemo otploviti na jug. Uglavnom izgleda pristojno, ali ima jedan poremećaj koji dolazi za nekoliko dana pa ako ne ubrza, mi ćemo se uspjeti provući do sljedećeg odredišta.

Fair Isle izgleda privlačno. Mali otok između Shetlanda i Orkneya, mala uvala i luka otvorena na sjever u kojoj je svaku večer trajekt što stanovnike ujutro odvozi na posao. I taj se trajekt svaku večer vadi iz mora i malo sakrije od vjetra i mora. Mislim da se to odnosi samo na zimu, jer sam vidio ljetne fotografije na kojima se brodovi kao naš vezuju uz trajekt. Naselje je oko pet kilometara udaljeno od luke i posjetitelji se, koji dolaze isključivo ljeti, prošeću iz znatiželje, ali često i da bi naručili vunenu vestu s posebnom šarom koja se radi samo na ovom otoku. Vrijedne žene uzmu mjere, naplate 200 do 300 funta i tijekom zime, kada ga uspiju napraviti, unikatna vesta stiže u pravo vrijeme na vašu adresu.

Između dima i magle

Za oproštaj smo kupili dimljenu ribu, a naši su prijatelji nabavili razne škotske specijalitete. Rado smo isprobali sva ta neobična jela, ali nismo imali potrebu tražiti ih poslije po trgovinama. Jedanput nam je bilo dovoljno! Dimljeni losos i dalje je najbolja hrana koju smo jeli u Škotskoj.

Krenuli smo jedno popodne kada je prestala kiša, digla se magla, a u prognozi je bilo čak i nešto sunca. Fair Isle nije daleko i lako ćemo tamo stići na vrijeme. Nešto motorom, nešto na jedra, uz malu pomoć morske struje, pred zalazak sunca približili smo se Fair Islu. Dobro smo ga pogledali i nakon kratkog razgovora zaključili da je nebo vedro, da nam dobro ide, da vestu nećemo kupiti i da bi zapravo najbolje bilo da nastavimo dalje, do Orkneya. Okrenuli smo malo ulijevo i ostavili zbunjeni otok na koji samo što nismo uplovili. A nešto kasnije zaključili smo kako smo dobro vidjeli Shetlandske otoke, da je Orkney vjerojatno manje zanimljiv te kako će najbolje biti da u jednom plovu odemo sve do Invernesa. Dobro smo večerali, pregledali brod, pogledali karte i spremili se za noćno jedrenje.

Sljedeći nastavak: Od Loch Nessa preko Irske do južne Engleske

O autoru

Stevo Knežević

Ostavite komentar