Baština Brodovi Ljudi

Slika s interneta u Kanalu sv. Ante otkrila prije 70 godina potonuli Schnellboot

Zašto 70 godina nitko u Šibeniku nije znao da u moru kojih stotinjak metara od rive leži potopljeni njemački torpednjak? Kako su se takvi brodovi uopće zatekli na Jadranu kad su saveznici na Gibraltaru blokirali ulaz u Mediteran? Ovo je prva priča iz serijala u kojem nas podvodni arheolozi Hrvatskog restauratorskog zavoda vode u muzeje skrivene u morskim dubinama otkrivajući tajne Jadrana

„Pronaći u doba savršene tehnologije potopljeni brod na temelju kadra stare fotografije, ulazi u arheološke priče koje se i inače, a pogotovo danas, rijetko dogode. Pogotovo kad je olupina potopljena gotovo u predgrađu dalmatinskoga grada čiji vas stariji stanovnici i iskusni ronioci uvjeravaju da se bavite jalovim poslom jer ‘tu nikad ništa nije potonulo’.“

Tako o neobičnom otkriću – njemačkom torpednom brodu S-158 otkrivenom na početku Kanala sv. Ante, ni 1000 metara od šibenske rive – govori Igor Miholjek, voditelj Odjela za povodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda. Iako Odjel postoji od kraja 1960-ih i djelovao je pod raznim nazivima u raznim institucijama, Odjel je sastavni dio HRZ-a od 2004. te se smatra jednim od pionira zaštite podvodnih nalazišta in situ (na mjestu nalaza) sustavom metalnih kaveza.

Svaki od njihovih zarona, koje ćemo na Morskom prascu podijeliti s čitateljima, posebna je vrsta podmorskog vremeplova s mnoštvom mogućih koristi za suvremenike.

Miholjek i njegova ekipa spuštaju se nad ostatke potonule arhitekture, nad antičke brodolome s rasutim teretima amfora, ali i nad ostatke brodova i aviona zaostalih iz ratnih sukoba tijekom I. i II. svjetskog rata. Sve su to vrijedna i zanimljiva otkrića i te kako iskoristiva u ponudi onoga što se naziva dobrom turističkom (dakle, i nautičkom) pričom.

„Šibenski“ torpednjak jedna je od takvih, na čijem početku, za razliku od ostalih slučajeva kad je posrijedi dojava lokalnog stanovništva (na primjer, ribara koji slučajno zadjenu olupinu), stoji surfanje internetom.

„Zoran Delibašić, zaljubljenik u pomorsku povijest, pronašao je na internetu fotografiju potonuća njemačkog torpednog čamca (Schnellboot) S-158 i s njom došao do našeg odjela. Riječ je o autentičnoj crno-bijeloj fotografiji snimljenoj u vrijeme potonuća, koje se zbilo na samom ulazu u Kanal sv. Ante iz pravca luke.

To smo zaključili iz činjenice da se na slici u pozadini tonućeg broda vidi i danas postojeći lokalitet – Vila ‘Moj mir’“, kaže Miholjek, dodajući kako je Delibašić, osim fotografije, donio i zanimljivu priču o Schnellbootu. Kako je uopće S-158 došao do Jadrana kad su saveznici kod Gibraltara držali ključeve Mediterana u svojim rukama?

Njemački torpeni brodovi kojima je pripado i S-158 bili su britanski projekt, nizozemska gradanja, a Nijemci su na njima samo nadogradili naoružanje

Fotografija koju je Zoran Delibašić pronašao na internetu na kojoj se vidi olupina i iza nje Vila Moj mir na početku kanala pred šibenskom lukom

 

Njemačka, kao talijanski ratni saveznik, nije na početku sukoba raspolagala vlastitim brodovima u Sredozemnome moru. Do njega su se mogle probiti samo podmornice. Stoga je u drugoj polovici 1941. godine iz krugova SKL-a  (Seekriegsleitung) Kriegsmarine planirano prebacivanja vlastitih brodova u Sredozemlje i to – riječnim putem. Tako je već u jesen 1941. prebačena 3. flotila torpednih čamaca, a u zimu 1942. pojavila se nova formacija njemačke ratne mornarice – 7. flotila torpednih čamaca (njem.7. Schnellbootflottille). U sastavu flotile nalazilo se osam istih torpednih čamaca klase S-151 do S-158, koji su zapravo bili – britanski, a matična luka bila im je Nizozemska.

Nakon što su okupirali tu zemlju u svibnju 1940. godine, Nijemci su u brodogradilištu Gusto Werke u Schiedamu zarobili osam nedovršenih torpednih čamaca oznaka od  TM 54  do TM 61, koji su građeni prema licenciranom britanskom Power Boatu za službu u nizozemskim kolonijama. Riječ je o jedinstvenim brodovima jer su bili britanskog dizajna, nizozemske izrade, a Nijemci su im dodali svoje naoružanje. Preimenovani su u klasu Schnellboote S -151 (S-151 do S-158), bili su nešto manjih dimenzija te sporiji od klasičnih njemačkih torpednih čamaca tog doba.

Toprednjaci su prije premještanja u Jadran djelovali u Ligurskom moruDugi 28,3 metra, široki 4,4 metra, deplasmana 57 tona, pogonjeni trima pouzdanim dizelskim motorima Daimler-Benz MB 500, postizali su najveću brzinu od 34 čvora (63 km/h).

Zbog međusobne vizualne identifikacije cijela klasa ovih brodova imala je ispisane s obje strane broda, ispod komandnog mosta, velike slovne oznake prema početnom slovu prezimena ili nadimka zapovjednika, konkretno S-158 – veliko slovo „C“, odnosno „H“, ovisno o tome kako su se zapovjednici mijenjali. S-158 do Šibenika je, međutim, došao na zanimljiv način jer je mediteransku priču započeo u Ligurskome moru. Do Jadrana je u povlačenju stigao na jednako neobičan način – kopnenim i riječnim putom. Operacija selidbe podrazumijevala je transport tih brodova željeznicom do Piacenze, a zatim plovidbom rijekom Po na Jadran. Kad su na taj način stigli do Venecije, brodovi  su ponovo montirani i početkom ožujka 1944. godine u Jadran je uplovilo 11 torpednih čamaca. Među njima i onaj „šibenski“. Baza 7. flotile postaje luka Split s prosječno pet ispravnih torpednih čamaca.

U okršajima s partizanskim snagama 7. S-flotile najpoznatiji su sudjelovanje S-158 (zajedno s tri broda blizanca iz 7. S-flotile) u zarobljavanju kod rta Ploča, 31. svibnja i 1. lipnja 1944. godine više motornih jedrenjaka s više od 200 partizana, ranjenika i civila.

„Potkraj 1944. godine saveznici sve više s malih visina napadaju njemačke  brodove u lukama. Šibenska luka u tome nije bila iznimka. Osim što je prostrana, zbog relativno niske obale nije pružala gotovo nikakve uvjete za dobro maskiranje brodova osim uskog prostora Kanala sv. Ante. Zbog zaštite manjih plovnih jedinica od zračnog bombardiranja, ponajprije torpednih čamaca, njemačke inženjerijske jedinice pristupile su izradi potkopa za brodove, koji nisu stigli završiti za vrijeme svog boravka u Šibeniku. Sam potkop, koji danas domaće stanovništvo zove ‘Hitlerove oči’, izdubljen je u okomitoj stijeni istočne strane kanala, podno brda Lobor“, zapisao je Delibašić.

U potkopu, međutim, za S-158 nije bilo mjesta. On se nalazio na maskirnom vezu na drugoj strani kanala (na molu koji i danas postoji na ulazu u kanal) i tu se spremao za povlačenje njemačkih snaga iz Šibenika i okolice (operacija kodnog imena „Wikinger“). Tu su ga 25. listopada 1944. zatekli britanski bombarderi i pogodili ga izravno u pramac. O bombardiranjima postoji i pisani trag.

„Prema Ljetopisu samostana Sv. Lovre u Šibeniku i Ratnom dnevniku admirala Jadrana, zračno bombardiranje brodova na maskirnom vezu u kanalu odigralo se oko 11 sati. Prema podacima dobivenim od zrakoplovnih entuzijasta iz Zagreba, utvrđeno je da je u napadu sudjelovalo šest dvomotornih bombardera PV-1 Ventura južnoafričkih zračnih snaga iz sastava 25. eskadrile. Nakon napada, foto-izviđački zrakoplov Mosquito PR XVI izvršio je nalet, potvrdivši da jedan brod zapaljen gori u kanalu. Od tog pogotka brod je potonuo pramcem, dok je krma ostala iznad površine mora. U napadu su poginula dva njemačka mornara, šest ih je bilo ranjeno, a među njima i zapovjednik broda StObStrm. Hertwig. Torpedni čamac S-156 također je oštećen na maskirnom vezu u ovom napadu“, zapisao je Delibašić.

S-158 nalazi se na sredini plovnoga puta, tridesetak metara od obale na dubini od tridesetak metara

Domaći ronioci tvrdili su, međutim, bombardiranja je bilo, ali u kanalu nema nikakvog njemačkog potopljenog broda. Istraživanje pak govori da su oštećeni S-158 na dno poslali sami Nijemci – potopili su ga  27. listopada 1944. i tu  neotkriven leži gotovo punih 70 godina, tvrdio je  Delibašić.

„Uzbuđenje koje smo osjećali tog srpanjskog dana 2014. kada smo se s isprintanom fotografijom zatekli na mulu sjeverne strane kanala, koju domaći svijet zove Martinskom, teško je opisati. Zamislili smo kut prema Vili ‘Moj mir’,  odredili moguće mjesto potonuća i s nestrpljenjem očekivali što će nam javiti prva dvojica ronioca. U pronalasku olupine uz mene je iz Odjela za podvodnu arheologiju sudjelovao Jurica Bezak te Zoran Delibašić iz ZG-SUB-a i Ivica Gulin iz Jadranskog ronilačkog servisa (JRS)“, kaže Miholjek, dodajući da potragu otežava i činjenica što je šibenski kanala zapravo potopljeno ušće rijeke Krke.

„U njemu se miješaju slatka i slana voda i vidljivost je u njemu poprilično loša“, prisjeća se Miholjek, kojem je desetak minuta čekanja, koliko je trajao prvi zaron ronioca izviđača, najduljih 10 minuta u životu. A onda se na dvadesetak metara od obale na mjestu na kojem su ronioci zaronili pojavila ruka s uzdignutim palcem prema gore.

„Brod je dolje!“ uzviknuo je jedan od članova ekipe koja je locirala i obilježila olupinu, a Miholjek i njegov partner jedva su dočekali da zarone i započnu s fotografskim i video-dokumentiranjem.

U brodu i oko njega nalaze se predmeti koji su pripadali pposadi kao i dijelovi opreme

„Olupina leži na dubini od 38 metara, smještena je u smjeru sjever-jug na kosini koja pada do maksimalnih 45 metara dubine u sredini kanala. Krmeni dio broda okrenut je prema izlazu kanala u smjeru otvorenog mora, a dio s oštećenom provom prema centru Šibenika“, opisuje Miholjek.

Brodu nedostaje pramac u cijelosti, no ostale dvije trećine broda vrlo su dobro sačuvane. Brodovi ovakvog tipa bili su sagrađeni kao drveni s metalnom rešetkastom konstrukcijom. Zbog djelovanja morske vode mahagonij je propao, tako da su ostala vidljiva rebra broda i metalna konstrukcija nadgrađa.

„Kasnijim ronjenjima pronađeni su brojni predmeti koji su pripadali torpednom čamcu poput inventara brodske kuhinje, naoružanja, streljiva, kao i dvije torpedne glave te vanjski brodski kompas na svome postolju. Sve ovo upućuje na to da je ova olupina uistinu prvi put otkrivena, ne samo službeno, jer da nije tako, ti bi predmeti sigurno već nestali“, kaže Miholjek.

Eksplozija avionske bombe brodu je uništila pramac, ali je krma u potpunosti očuvana

„Posebnost ovog nalaza je višeznačna, ponajprije zbog intaktnosti. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da se nalazi nasred plovnog puta šibenskoga kanala, u dijelu na kojem su zabranjene aktivnosti poput sportsko-rekreativnog ronjenja. Značaj nalaza leži  i u tome što je ovdje riječ o tek drugom pronađenom torpednom čamcu njemačke ratne mornarice u hrvatskom podmorju. Uz S-57 kod Žuljane, koji je poznat već više od četiri desetljeća i proglašen zaštićenim kulturnim dobrom Hrvatske. Naravno, Odjel za podvodnu arheologiju zatražio je preventivnu zaštitu olupine S-158 i registraciju kao kulturno dobro Republike Hrvatske“, kaže Miholjek. Kakva je budućnost S-158 s obzirom na činjenicu da je na plovnom putu, onemogućava turističku valorizaciju olupine?

„Za proučavatelje pomorske povijesti nalaz je izuzetno vrijedan, ali ne mislim da je, unatoč nemogućnosti komercijalnog ronjenja, suvremena priča sa S-158 zaključena. Predmeti koji su ostali dolje, a pripadaju posadi, svakako bi se mogli izvući i restaurirati te pronaći mjesto u šibenskom muzeju. Nadalje, sama lokacija u kanalu mogla bi biti obilježena. Na primjer panoom na kojem bi ukratko bila ispričana priča i izložene fotografije koje smo snimili, objavljene fotografije modela broda koji je dao izraditi Zoran Delibašić“, kaže Miholjek.

Priča S-158 veže se uz priču o potkopima s druge strane kanala. Osim toga, Kanal sv. Ante uz svoje izuzetne prirodne vrijednosti (koje posebice ističe prije nekoliko godina osmišljena šetnica) ima i važnu pomorsko-povijesnu ulogu. Na njegovu je ulazu tvrđava Sv. Nikola iz 15. stoljeća, nedaleko od mjesta potonuća S-158 su ostaci kule koja je tijekom srednjega vijeka kontrolirala i priječila ulaz u luku.

Osmišljavanje pomorskog i vojnog segmenta priče Kanala sv. Ante nije više posao Odjela za podvodnu arheologiju, ali za čuvare šibenske baštine svako jest.

 

 

 

O autoru

Josip Antić

Here is a little something about me.

Ostavite komentar