Od 2002., kad ju je otkrio gotovo rasutu u zadarskoj Foši, Marino Mijat 15 godina tražio je način kako da državnu birokraciju uvjeri u važnost njezine obnove i zaštite. Bez kalafata Ćire Burtine i pomoći udruge Betinska brodogradnja 1740 te Muzeja drvene brodogradnje, to bi bilo nemoguće. Zato je status kulturnog dobra koji je „Cicibela“ dobila njima zadovoljština, ali i poticaj svima koji se na Jadranu brinu o baštini

Anu i Marina Mijata zatekli smo u betinskoj lučici, koja je, nema dugo, u sklopu mladog, ali uspješnog projekta Muzeja betinske drvene brodogradnje postala najljepša otvorena galerija pomorske baštine s ove strane Jadrana. A u njoj, na posebnome počasnome mjestu, Anina je i Marinova „Cicibela“,  gajeta, od kraja prošlog tjedna i službeno proglašena hrvatskim kulturnim dobrom.

Nije Mijatova gajeta jedini brod kojem država priznaje takav status. Osim nje u registru se može naći guc iz Selca, kaić iz Splitskog pomorskog muzeja, bracera „Korvin“ s Lošinja, riječki trabakul „Larus“, ali i Titov „Galeb“, kao i njemački eksplozivni čamac. Malo je koje od tih plovila, međutim, na svom putu do priznavanja vrijednosti koje nosi prošlo takvu priču kao što je prošla gajeta Mijatovih što ju je u betinskom škveru daleke 1931. godine načinio kalafat Jere Filipija – Tošulov. Naručitelj je bio Tome Gregov – Taškela iz Preka na otoku Ugljanu, a nakon završetka gradnje isplatio je kalafatu 1200 litara maslinova ulja umjesto da plati u novcu, što je tada bio čest običaj u Betini.

Ravno 71 godinu kasnije, 2002. u zadarskoj Foši probužanu i umalo na dnu pronalazi je Marinko Mijat, branitelj i terenski suradnik konzervatorskog zavoda i – zaljubljuje se.

Izmijenjeni dijelovi “cicibele” u škveru Čedomira Ćire Burtine, (snimio Boško Lučev)

Bila je to ljubav ne samo na prvi pogled, nego i kontra razuma. Dok su svi u potonuloj dugačkoj gajeti vidjeli podrtinu, Marinko je vidio „damu Jadrana“. Kad je s njezinim tadašnjim vlasnikom, profesorom Emanuelom Marušićem iz Zadra, koji ju je koristio za plovidbu i razonodu (promijenivši joj ime iz Danica u Cicibela), ali se o njoj više nije mogao brinuti, potpisao kupoprodajni ugovor na 1000 kuna. Službenicima je to bilo toliko sumnjivo (Hm, brod za 1000 kuna?!) da su odmah pohrlili na očevid.

„Kad su je vidjeli, rekli su – nije ona ni za 100 kuna i pogledali me kao da mi nije sve bistro u glavi. A i moji prijatelji pitali su me što mi treba bacat’ novce“, prisjeća se Marino stojeći ponosno za jarbolom „Cicibele“. Što je to što je on vidio u „Cicibeli“, a nitko drugi nije?

„Prije svega, dug prema baštini. Drugo, po linijama gradnje shvatio sam da  je riječ o jednom od zadnjih brodova u kojima je sačuvano umijeće betinskih brodograditelja. Po ‘kroju’ to je tipična betinjanka, ravne kolumbe i dritog rebra, robusna i stabilna. Prova joj je prilično visoka, a krma tek nekoliko centimetara niža. Duga je 7,70 metara, široka 2,80 metara, visine jedan metar, bruto tonaže 2,67 tona. Treće, to je brod koji je u 85 godina plovidbe sudjelovao u svim prijelomnim događajima na ovom našem dijelu Jadrana. Takvo plovilo nije samo posjetnik na prošlost, nego nudi mogućnost očuvanja identiteta za budućnost“, kaže Marino.

Konzilij raspravlja o restauraciji Cicibele

„Daničina“, odnosno „Cicibelina“ priča od onoga trena kad ju je iz Betine vlasnik upravio put Ugljana ukratko izgleda ovako: svom prvom vlasniku služila je za održavanje prekomorskih posjeda u Zadru, gdje je obrađivao svoje maslinike, vinograde, voćnjake… Tijekom Drugoga svjetskoga rata postala je – partizanka: na vesla i jedra prevozila je izbjeglice (žene, djecu i starce) do Kornata, gdje su ih preuzimali saveznici te prevozili dalje prema otoku Visu, da bi na kraju bili odvedeni u izbjeglički kamp El Shatt u Egiptu.

„Dan je provodila potopljena u plićaku na Kornatima radi zavaravanja ratne avijacije (potopili bi je puneći je kamenom i vadeći čep s dna broda), da bi je predvečer podigli iz mora i osposobili za plovidbu“, kaže Marino. Nakon rata gajeta je demobilizirana i pretvorena u zadružni brod za prijevoz putnika i tereta na relaciji Preko – Zadar. U tom joj je razdoblju ugrađen motor, a potom je vraćena obitelji Gregov. Šezdesetih godina prošlog stoljeća otkupio ju je profesor i od trudbenice i ratnice pretvorio u – ako baš ne jahticu, a ono u brodicu za razonodu.

Cicibelina prva plovidba u svečanom ruhu (snimio Neven Jurić)

 

U Zadru je dočekala i Domovinski rat. U granatiranju Zadra 1993. godine pogođena je gelerima te je potopljena na vezu. Ubrzo je podignuta, sanirana i osposobljena za plovidbu, ali je 2002. godinu dočekala više ispod mora nego li iznad njega. S takvom brodicom i sa željom da je obnovi Marinko je osvanuo pred legendarnim betinskim kalafatom, danas pokojnim Čedomirom Burtinom – Ćirom. Za razliku od mnogih, Ćiro ga je razumio od prve. Budući da Marinko nije imao onoliko novca koliko je temeljita rekonstrukcija broda tražila, Ćiro je cijenu snizio do minimuma.

„Za njega je rekonstrukcija ‘Cicibele’ bila ne prilika za zaradom, nego pitanje obrane načela i vrijednosti po kojima je kao kalafat živio. Da ste samo vidjeli s kojim je žarom i predanošću tetošio ‘Cicibelu’.  Obnova je trajala sedam godina!“ priča Marino, koji je već 2002. pokušao zainteresirati državu da se uključi u obnovu, na što ga i zakon obavezuje. Kaže, naime, kako onaj tko zna da posjeduje kulturno dobro ima za njega i odgovornost.

„Kad sam prvi put nazvao Ministarstvo, rečeno mi je da plan obnove drvenih brodova u Hrvatskoj uopće ne postoji! A pomorska smo zemlja!? Ono što su na kopnu crkvice i utvrde, to su na moru tradicijski brodovi – civilizacijska i kulturna dobra bez premca. Na moru su hrvatske granice crtali brodograditelji, njihovi brodovi i pomorci. Kad sam počeo s obnovom ‘Cicibele’, za to nije bilo previše razumijevanja“, kaže Marino.

Cicibelin model u Muzeju drvene betiske brodogradnje (Snimio Boško Lučev)

Drva za obnovu Ćiro i on počeli su nabavljati po Ravnim kotarima, odlazilo se po njih od Bukovice i Drvenika do Visočana. Otišli su i u Banovinu. Na kraju im je Željko Grsić iz Siska pomogao i darovao pun kamion drva.

„Pokojni je Ćiro, želeći sačuvati izvornost broda, skidao jedno po jedno rebro, a onda izrađivao novo i vraćao u brod. Tim je načinom uspio sačuvati izvornost starih linija te je sačuvano 30 posto izvornih dijelova rebara“, pripovijeda Marino, dodajući kako je u to vrijeme u narodu počela jačati svijest o čuvanju pomorske baštine, na primjer kroz akcije Latinskog idra, pa i kroz udrugu Betinska brodogradnja 1740., što je prije dvije godine dovelo i do osnivanja Muzeja betinske drvene brodogradnje.

Dio originalnih dotrajalih dijelova „Cicibele“ pohranjen je i izložen u Pomorskoj zbirci Grada Zadra (HAZU). Nakon rekonstrukcije „Cicibele“ od izvorne građe broda zadržana je jedna petina. „Cicibela“ je preporođena i porinuta 24. srpnja 2011. u Betini, kum broda bio je general Ante Gotovina, a ta „kanata“ (porinuće) bila je na neki način prekretnica u tretmanu pomorske baštine u ovom dijelu Dalmacije. Tu se naglasak borbe za „Cicibelu“ s Marinka prebacio na njegovu suprugu Anu, koja je počela pripremati dokumentaciju da bi za obnovljenu „Cicibelu“ mogli ishoditi status kulturnog dobra.

„Istina, zbog ‘Cicibele’ je često znao škripati naš kućni proračun, ali ‘Cicibela’ ne bi bila obnovljena da tu priču kao dio svog identiteta nije osjetila cijela Betina. U njoj se krije povijest i posebnost betinskoga brodograditeljskoga genija. To sve, međutim, morate dokumentirati jer država traži da joj se točno podastru podaci prije nego li ih počne razmatrati“, kaže Ana, kojoj je podršku uz udrugu Betinski brodograditelj 1740., dao tada već osnovani Muzej drvene brodogradnje. Dokumentacija je prikupljena i predana u veljači 2016. godine.

„Betinski meštri uspjeli su gajetu kao izvorni ribarski brod inovacijama savršeno prilagoditi životnim potrebama i ruralnom gospodarstvu stanovnika otoka. Gajeta je po dimenzijama obiteljski brod, a svi članovi posade morali su znati njome upravljati. Gajeta je služila i za ribarenje, a na njoj se i stanovalo“.

To je ono što je vezano uz povijest. „Cicibela“ je, međutim, preokrenula i budućnost.

„Nakon nje uslijedile su rekonstrukcije drugih gajeta i pokrenut je trend očuvanja i izrade drvenih brodova na našem području. Upravo je preko ‘Cicibele’ 2015. godine Ministarstvo kulture umijeće gradnje betinske gajete zaštitilo kao nematerijalno kulturno dobro i upisalo ga u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Zbog toga mislimo da isti tretman kao pokretno dobro zavrjeđuje i ‘Cicibela’“, kaže Kate Šikić Ćubrić, ravnateljica Muzeja.

Marina i Anu posebno veseli to što priznavanje statusa omogućava „Cicibeli“ novi život. Istina, ona svake godine sudjeluje na tradicionalnim regatama drvenih brodova s latinskim jedrom duž hrvatskog dijela Jadrana, no oni zajedno s Muzejom smišljaju šire projekte.

„Želimo da ‘Cicibela’ postane brod na kojem će se ljudi različite životne dobi educirati o kulturi jedrenja u našem kraju, o putovima težaka i ribara, a ponajviše o posebnostima betinske drvene brodogradnje. S tim projektom aplicirat ćemo za sredstva iz natječaja Ministarstva kulture i Ministarstva turizma“, kaže Ana.

A Marino?

„Zadovoljan san i zahvalan! A bija bi red da ‘Cicibela’ konačno dobije i motor! Pa da možemo s njom u svaki kantun Jadrana gdje o tradiciji žele učiti, a ne samo kad vitar puše“, kaže.

Marino Mijat: 15 godina borbe za Cicibelu (snimka naslovne i ove fotografije Marko Knežević)

 

O autoru

Šimun Županović

Ostavite komentar