Brodovi Ljudi Zrno soli

Preplovila je tisuće milja, zaronila tisuće puta – ali joj mora i otoka nikad nije dosta

Kornati, gajeta, Jadran, nadmorje i podmorje, Atlantik i Pacifik, jedrenje i ronjenje… malo je osoba, kao što je Jelena, Zagrepčanka šibenskog podrijetla sa dvije lučice – jedna u norveškom fjordu, druga u Kravljačici, s kojima možete otvoriti toliko morskih tema, dugo razgovarati i onda shvatiti da biste mogli još toliko.

Jelenu Balamarić, Zagrepčanku šibenskih korijena, biologinju, nautičarku s mnogih mora i strastvenu roniteljicu i podvodnu fotografkinju (s bocama i bez njih), sreli smo na karnevalski dan na murterskoj rivi nakon što se sa svojom gajetom vratila s Kornata…

Jelena kaže da su Kornati mjesto na ovom divnom planetu gdje se najviše osjeća doma. To će u prijevodu reći da je sliku našeg okrunjenog arhipelaga pronijela preko Atlantika, grijala se s njom kao članica posade na „Hrvatskoj Čigri“ u ekspediciji „Arktik – Antarktika“ ploveći vodama Azora, Newfoundlanda, Grenlanda i Labradora, hladila na Pacifiku kod Bore Bore i Tonge, pripovijedala o njima posvuda, pa i u Norveškoj u kojoj od 1995. godine radi kao profesorica na međunarodnom koledžu Red Cross Nordic United World College Norveški Atlantik te udaljena britanska otočja, kao i Farske otoke objedrila je s norveškim prijateljem Einarom Husabøom na njegovoj  jedrilici „Draumen“ („San“) – Overseas 40.

Jelena: Kad pomislim s nostalgijom na domaju u tuđini obično se prvo sjetim Kornata

S Kornatima je Jelena povezana još od studentskih dana (Biologija na PMF-u).  Tijekom postdiplomskog studija Oceanologije provela je opsežno istraživanje ekosustava kornatskih podmorskih „kruna“ kao suradnica Centra za istraživanje mora Instituta „Ruđer Bošković“. Radila je u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju pa onda godinama honorarno na Otvorenom sveučilištu te napokon u MIOC-u na Međunarodnoj maturi. Uz pedagoški rad, samostalno je istraživala i podmorje Lokruma, Mljeta, Krka, ušća Krke, Grenlanda, Newfoundlanda i  zapadne obale Norveške. Držala je o svemu tome interna i javna predavanja te pisala radove i popularne članke.

Kroza sve te godine veza s Kornatima te njihovim podmorjem i nadmorjem i ljudima produbljivala se.

Vratili ste se s Kornata, otočja uz koje ste profesionalno i osobno vezani. Kako ste upoznali taj arhipelag? Što Kornati predstavljaju u vašem osobnom morskom svijetu?

Godine 1978. s mojim matičnim ronilačkim klubom Društvo podvodnih sportova Zagreb – DPS održali smo naš prvi ljetni kamp u Piškeri, u borovoj šumici kod dragih pokojnih Bare i Olge. Tada još nije bilo Nacionalnog parka, a nije bilo ni ronilačkih centara pa smo u svemu bili pioniri. Bili smo neiskusni ronioci iako smo toga postali svjesni puno kasnije (iskusnih je tada bilo vrlo malo), a jedina veza s ostatkom svijeta (mobiteli su onda postojali samo u ZF-filmovima) jedanput na tjedan – i to s kruhom, pismima i novinama – bio je legendarni Murterin Mile Jakovica Mudronja sa svojom „Tetom Šarom“. Ronili smo tada s po jednom bocom od 10 litara i jednim starim Mistral-regulatorom – a za BCD (ronilački prsluk) nismo još ni znali. Nad dubinom i vremenom naših tadašnjih ronjenja ronioci novijeg datuma snebivaju se. A budući da smo imali minimalnu opremu za kampiranje, ribu smo jeli – na peraji. Današnji ronilački liječnik Darko Kovačević te, na žalost pokojni hidroarheolog Mario Jurišić i ja dijelili smo jedan grozno klempavi šator koji je prokišnjavao pa se i dan-danas međusobno zovemo – cimeri! Nezaboravno, gotovo robinzonsko iskustvo. Tih mjesec dana na Kornatima sva mistična ljepota podmorja te kontrast divnog plavetnila, bjeline i žutila te krševitost nadmorja zauvijek me začarala pa se Kornatima odonda svake godine vraćam.

Kad god sam u Hrvatskoj na plaćenom ili neplaćenom odmoru, najviše vremena (ponekad mjesece) provodim na Kornatima. Ponekad  pomažem dragim prijateljima Skračićima iz Kravljačice oko branja maslina i kadulje (od koje destiliraju vrhunsko ulje i hidrolat). U Kravljačici uvijek ima nekoga, i zimi i ljeti, i to je jedna srdačna, raznolika, zanimljiva, vesela i radišna ekipa pa je ta slikovita lučica postala moja kornatska baza. Ovaj sam put desetak dana pomagala kopati rupe, obrezivati i saditi masline, a nakon toga sam za svoj gušt pet dana lunjala od vale do vale i družila se s drugim Kurnatarima. Zima na Kornatima je predivna, nema gliserčina, njihovih mini cunami-valova i pustih decibela; mir jedan i divota.

U Kornatima do nedavno ništa od maslina bez tovara – ljupkih, pametnih, čistih, suradljivih životinja pa, po Jeleninom mišljenju, kad nekome kažemo da je magarac trebao bi to bit kompliment a ne uvreda.

Ta privrženost Kornatima vidljiva je i u odabiru broda. Vlasnica ste tipične betinske gajete. Zašto ste se odlučili za takav brod? Budući da puno izbivate, bi li vam bilo lakše imati plastični i brži brod?

Hm, dobro pitanje! Sve je počelo u Zablaću na drvenom brodiću mog strica kojim smo ljeti svaki dan obilazili šibenske otoke. Bila je to ljubav (za plovidbu i otoke) na prvi pogled. Kao studentica sam s tadašnjim partnerom posjedovala jedrilicu „Biljčicu“ od šest metara s kojom smo prešli zajedno ili zasebno gotovo cijeli Jadran više puta. Ali „Biljčica“ je davno završila – tko zna gdje. Nikad me nije baš dovoljno usrećivao odlazak na plažu s maskom, perajama i šugamanom u vrećici pa sam jedno vrijeme ljeti rentala jedrilice. Od kada sam otišla živjeti u Norvešku, ljeta sam još žednije provodila na Jadranu. Prije dvanaestak godina moj mi je dugogodišnji dragi prijatelj, Murterin Vladimir Tandarić – Miki predložio: „’Ajmo mi zajedno napravit’ novu gajetu“. Bili smo oduševljeni idejom. Bilo je to vrijeme kad je priča s latinskim idrom baš bila uhvatila korijen. Moja je gajeta izrađena u murterskom škveru Vinici kod Marka Bačvara, a radio ju je samozatajni, ali izvrstan meštar, Murterin Ante Slavjanov. I moj otac zvao se Slavijan – i u prvom dogovoru za gradnju broda Ante mi je objasnio da to ime nema veze sa Slavenima, nego s murterskim izrazom slavuja za žalfiju, kadulju. Aha-a, znači tata mi je bio Kaduljko! Eto, to je odredilo i ime broda – prvi brod bio je „Biljčica“ pa sad ovaj drugi neka bude „Salvia –Slavuja“.

Kad je brod bio samo korito i paluba, Miki je iz osobnih razloga morao odustati pa smo pokušavali prodati takav započeti brod. Nije išlo – a onda je meni u neko božićno doba 2003. „puk’o film“,  došla sam na škver, stala pred korito broda i odlučila gajetu dovršiti sama nemajući nikakvog pojma što me sve čeka. Gajeta je prvi put zajedrila 2005.

Slavuja gušta na Mani

Žena u škveru? Jel’ to bilo traumatično?

Paaa, jest – na momente. A u ostalo vrijeme bio je to golem izazov – ne samo zbog toga što do tada o gradnji i opremanju broda nisam baš bogznašto znala,  nego i zbog toga što je svijet kalafata svijet muškaraca. Pomažu na Murteru žene muževima piturat brod kad treba, ali da grade brod, da određuju što žele ili ne, da su parone, e to je za većinu u škveru bila nepoznanica. Na početku sam bila „ona luda baba šta radi brod – ma di će ona zaplovit, a kamoli zaidrit! Ni brod za žensko čeljade“. Ali nakon nekog vremena vidjeli su da „grizem“ i da sam spremna od jutra do sutra brusiti, kitati, piturati te uporno ganjati meštre za ovo i ono – i da sam u najmanju ruku jednako musava i prašnjava kao oni pa bi mi priskočili u pomoć i kada to nije bio njihov posao. Najviše me dirnuo i razveselio Ante Kovačev – Mali Ante (on je izradio kabinu izvana i iznutra), koji se na dan porinuća nezavršene „Slavuje“ (bez jarbola) u more, a kad je meni bilo već zaista svega dosta, pojavio s bocom šampanjca i vezao je za karoc – pa je „Slavuja“ i propisno krštena. A što se tiče fenomena žene u škveru, meštri i danas sumnjaju u moje „maritimne sposobnosti“, iako nešto manje nego prije, kad mi se obraćaju, pomalo naređuju i drže lekcije s visoka. Priznajem, međutim, da ipak uvijek naučim nešto novo. Mene sve to uglavnom zabavlja jer razumijem da je to način da se snađu u toj njima pomalo iščašenoj situaciji. Već sam se udomaćila u škveru Ćiro u Betini u kojem je opuštena i prijateljska atmosfera pa mi je (pomalo mazohistički) gušt ondje provesti ta dva tjedna (ako ispadne više – onda je previše, ha-ha) bruseći i piturajući na zvizdanu i u prašini. A gazda Niko Papeša – Mačak je uvijek apsolutno fer prema meni.

Pokret Latinsko idro donio je pravu renesansu za murterinske brodograditelje? Ipak, ima li tko naslijediti stare meštre?

Moram napomenuti da svi kukamo i brinemo se kako je premalo mladih koji su naučili ovaj zahtjevni i plemeniti kalafatski zanat umjetnost. Ali ipak ima nade. Danas su neki mladi završili fakultet brodogradnje, kao Betinjan Klement Jadrešić i Murterin Luka Mudronja. Ali jedini zaista mladi znalac za kojeg znam da se baš intenzivno i stalno bavi gradnjom drvenih brodova simpatični je i popularni Nikola Skračić Čići.

Moram spomenuti i to da mislim kako nema meštra ili kalafata ni u Murteru ni u Betini koji bar nešto nije napravio na „Slavuji“. Vesla i lantinu izradio je Marko Juraga Spuž, a postavio je i armao idro Ante Balin Nijemac uz pomoć Mile Jadrešića Pile, zatim neke sitne, ali bitne i estetske dorade napravio je Ante Fržop, a kljun (skakavac) izradio je pokojni Ćiro Burtina sa svojim zetom Mačkom. A novi motor Yanmar ugradio je Jakov Lovrić.

Postoji li još što u čemu se ipak niste uspjeli nagoditi s Kornatarima?

Ha-ha, da, nikako da se u potpunosti razumijemo oko različite namjene moje gajete i njihovih leuta i gajeta. Murterske gajete i leuti održali su se u znatno većem broju nego igdje drugdje u Jadranu zbog Kornata. Nigdje u Jadranu nije situacija takva da puno ljudi ima velike i važne posjede na otočju do kojeg nema redovne brodske ili druge veze. A za prijevoz robe, a pogotovo kad „ima mora“, drveni je brod ipak bolji od neke plastične šešule iste dužine. Znači, gajeta i leut je težački, radni brod, pa se tako s njime i postupa. Nema veze ako se malo lupi, oguli ili ako se prospe nafta ili uje. A „Slavuja“ ima tikovinu koju pazim i mazim. Pa kad podviknem: „Briši noge!“, vidim po nosovima da si neki misle svoje – a neki krenu u prodiku da ni’ gajeta za to, kao moj dragi čuvar barke u zimskom periodu dok sam u Norveškoj Marko Skračić Baki. Ha-ha, valjda zato što jedva stane u kabinu onakav k’o od gore odvaljen. Ne znaju oni, a ne znam ni ja, za drugu gajetu na Murteru koja služi uglavnom za živjeti i uživati na njoj, i to tjednima i mjesecima. Prvih godina, svaki put kad bih došla u Murter, pogotovo zimi, prijatelji bi me nagovarali da dođem „spat u kuću“. Sad me više ne zovu jer su prihvatili da je „Slavuja“ moj dom i da najradije spavam na njoj. Imam sve što mi treba i mislim da je zgodno i vrlo praktično uređena iznutra  – a mogu i zagrijati kabinu zimi. Jest da je „Slavuja“ ponekad i težački brod i da prevozi zalihe, materijal i masline prijateljima, ali onda uvijek stavim neku zaštitu da se ne ošteti paluba.

Vaš brod ipak je malo odstupio od tradicije kad je posrijedi izbor jedara?

U početku je „Slavuja“ imala latinsko idro (Jeto) pa sam onda dodala (ajme bogohuljenja) i rolflok (Dustom), a od preklani ima sošno jedro (Dustom) i taj isti rolflok, jer mi je tako ipak lakše upravljati jedrima iako još nisam to sve uspjela savršeno uskladiti. Pri osmišljavanju novog idra pomogli su mi profesor Rudi Vučić, koji i sam ima predivnu gajetu sa sošnim jedrom u Šibeniku, te jedrar Martin Mojmir. „Slavuja“ je sudjelovala na većini murterskih regata Latinsko idro u zadnjih desetak godina, a najstariji murterski skiper, divan čovjek starog i plemenitoga kova (a na čijem sam brodu prvi put zajedrila s latinskim idrom) Nikola Turčinov Klepac prije tri je godine kao najstariji skiper regate, sa svojim sinom Borisom i unukom Baltazarom kao posadom, s pune 92 godine na „Slavuji“ osvojio brončanu medalju (dok sam ja bila u Norveškoj).

Zadnju murtersku regatu jedrila sam izvan konkurencije zbog sošnog idra – i s veselom ženskom posadom, i to znalačkom. A desna ruka meni (ili ja njoj?) bila je izvrsna splitska skiperica Ivona Dražić.

Na „Slavuji“ je regatavao i Željko Jerat Cum, čovjek nevjerojatne energije i nesalomljive inicijative koji je, između ostalog, vjerojatno najzaslužniji za pokretanje i osmišljavanje murterskih regata Latinskog idra, a u posljednjih nekoliko godina i višetjednog organiziranog programa „Dani latinskog idra“, koji uvijek kulminira regatom.

Hrvatska Čigra usred Pacifika

Spomenuli ste strah na moru. Je li on bio veći na velikim morima ili u Jadranu?

Moram priznati da sam više straha iskusila doma na moja dva brodića nego na oceanima. Naše more zna biti jako zahtjevno. Ponekad me na „Slavuji“ dobro izvalja more na pučini između Opata i Murtera pa budem mokra od glave do pete – što mi u zadnje vrijeme baš i nije neki gušt, čak ni ljeti, pa dobro provjerim prognozu prije nego što krenem; danas je u 80 posto slučajeva prognoza negdje između bore.gekom i Aladina točna do u sat vremena. Recimo, ne pada  mi na pamet da se igram po Velebitskom kanalu bez triput provjerene dugoročne prognoze. Na „Čigri“ je bilo „zeznutih“ situacija. Između Grenlanda i Labradora uletjeli smo u baš jako nevrijeme – uz skinuta jedra i dva konopa po krmi brod je tu noć načinio petlju na GPS-ekranu. Oko nas je sve hučalo i lampalo i to usred dijela Atlantika koji ima lošu reputaciju. Ali imam sreću da ni tada nisam imala morsku bolest, a „Čigra“ je siguran brod. Cijelu noć nitko nije spavao, ali smo bili potpuno suhi u kabini, koja je, doduše, pod našim nogama skakala kao bijesna kobila. A kad sam opazila da barbu Šuteja više zanima (uz prefrigani smiješak) kako mu se posada drži nego brzina vjetra, opustila sam se jer sam vidjela da je barba siguran. „Čigra“ možda nije uzor gracioznosti, ali je odličan i jak brod konstruiran baš za sjeverna mora. Ha-ha, ustvari najveći strah na „Čigri“ bio mi je kad sam bila u kuhinjskoj gvardiji – gledajući barbino lice dok je kušao moje kulinarske pokušaje.

Ma meni su ta tri duga putovanja „Čigrom“ bila veliki zaokret u životu i, isto kao i Kornati, na neki su me način odredila. To je bilo ostvarenje djetinjih i mladenačkih snova o plovidbi oceanima (za koje sam onomad, u vrijeme jugo-realnosti, mislila da nema šanse da se ikad ostvare). Zbog toga sam silno zahvalna Mladenu Šuteju i ostatku ekipe s ekspedicije A-A. Moj najdulji prijelaz oceana s „Čigrom“ bez ikakva kopna na vidiku bila su 22 dana od Cabo san Lucasa do Nuku Hive na Markiškim otocima, ali sam zaista uživala na tom putu. Neki drugi članovi posade brojali su dane kad ćemo stići i napokon se dočepati tog hladnog piva, a meni je onog jutra kad smo ugledali obrise otoka bilo krivo da je gotovo s otvorenim oceanom.

Na trećem krstarenju „Čigrom“, na etapi na kojoj je skiper bio iskusni Dubravko Belan, bilo je napeto na ulazu u golemu lagunu Nove Kaledonije, kad smo  ugledali mnoge ostatke olupina kako vire iz mora na koraljnom grebenu koji se uopće nije vidio – a papirnate i GPS-karte se baš nisu slagale. Dudo je, sva sreća, odlučio vjerovati GPS-kartama jer su bile novije.

Jednom na sjevernom Atlantiku, gdje sam plovila s prijateljem Einarom i njegovom malom ekipom na „Draumenu“ (koji je upola manji od Čigre) na dvo-trodnevnom prijelazu između Farskih otoka i Shetlanda, baš nas je tuklo more na rubu jedne ciklone. Uh, taj sam put – kad smo napokon stigli u luku Baltasound na Shetlandu – odahnula.

 

Poseban dio priče su prijateljstva koja se događaju na plovidbama i na moru? Prestaju li ona kad plovidba završi?

Jednom kad sam bila sa „Slavujom“ na Premudi jedan mi je Talijan rekao: „La barca matta l’amicizia“ („Barka ubija prijateljstvo“). I baš se te godine to  ostvarilo – ne zauvijek, ali je jedno staro prijateljstvo malo „zaštekalo“. S druge strane, ako ste s nekim proveli mjesece na brodu i oceanu, kao na „Čigri“, i uspjeli ne podlijeći spomenutoj poslovici – to su onda prijateljstva za cijeli život. Dragi prijatelj, pokojni Miro Muhek (koji je preplovio puni „Čigrin“ meridijanski krug), puno mi je pomogao u izboru i nabavi opreme za gajetu, a njegova supruga Alja i kći Maya svake mi godine daju apartman na korištenje – kad gajeta „ide na kraj“. S Dinom Tadićem, kapetanom na Jadrolinijinim brodovima, u pismenom sam kontaktu, a s brodograditeljem, Betinjanom Klementom Jadrešićem i kornatskim zetom, liječnikom Lukom Lončarevićem ljeti se družim na regatama i u Kornatima.

Ima jedna kategorija nautičara (i ronioca) sa zajedničkim nazivnikom – cijelog im je života more magnet kojem se ne mogu oduprijeti, ili čak (zdrava!) droga o kojoj su ovisni. Ima onih koji jedrenje i ronjenje uglavnom upražnjavaju kao sport i (zdrav!) adrenalinski izazov. Ja definitivno ulazim u prvu kategoriju – i  rado se družim sa sličnim fanaticima.

Kad je „Čigra“ nakon Lisabona isplovila prema Azorima i nakon sedam dana oceana stigla u luku Horta, na otoku Faial, porat je bio zaista dojmljiv jer je cijeli golemi mol marine bio (kao što vidim na Google Earthu, i dalje je) ispisan grafitima s logotipima i porukama krstaša koji su se ondje vezali. Tako je i pokojna Tanja (koja je baš tamo postala gđa Šutej) ispisala „Čigrin“ logo – ptice koja se letom prevara u brod. Svi koji su se našli u poznatom Peter’s Cafe Sportu, došli su onamo prejedrivši pola oceana. Otkvačenjak do otkvačenjaka – same srodne duše.

Proslava prelaska 180 meridijana

Biste li se mogli sjetiti nekih nezaboravnih impresija s vaših plovidbi?

Prvo što mi pada na pamet je prvi susret s Grenlandom, s ledom i santama.  Nadrealno, gotovo izvanzemaljsko. Zaprepastila sam se što nisu sve sante bile bijele nego je bilo i plavih, i zelenih, i smeđih, i to u oblicima iz Tolkiena, Jurassic parka i dvoraca iz bajki. Sjećam se prelazaka Pacifika, posebno prvog iz Cabo San Lucasa prema Nuku Hivi. Prvo smo bili upali u „doldrums“ (vjetar ili gotovo nije puhao ili je puhao slabo i to iz svih mogućih smjerova samo ne iz onoga koji nam je trebao), a onda je zapuhao pasatni vjetar, jak i stabilan; kad se jednom jedra natrimaju, gotovo da ih i ne treba podešavati više dana. Kao u „Besi“ Jože Horvata. E, to je bilo čudesno. More koje ritmički diše, diže se i spušta s čipkastim bijelim krestama valova, pa ribe poletuše koje pletu svoje polukrugove (a ponekad ih ujutro pokupimo s palube za doručak), panula koja zazvrči bar dvaput na dan s uhvaćenom zlatoskušom ili tunom – i obavezno popodnevno tuširanje u kokpitu s tušem ravno iz oblaka. Možda nešto najuzvišenije što sam doživjela jedna je tropska noć negdje pred Tongom: bila sam na „Čigrinu“ kljunu pod južnim zvjezdanim nebom i mjesecom. More pod provom bljeska ne samo fosforescentnim točkicama, nego i tanjurima! Odjednom čujem puhanje pod sobom. Pogledam – dupini. I u jednom trenu uhvatim pogled jednog dupina ispod prove, onako na mjesečini. Gleda on mene i drži brzinu broda, gledam i ja njega i osjećam da je svjestan tog neočekivanog susreta nasred mora jednako kao i ja. Otkud su se stvorili ti dupini, zbog čega baš tu i kamo su otišli? Bila je to čista mistika.

Fasciniralo me da sam o sličnim doživljajima čitala još kao klinka u „Kon-Tikiju“ i „Besi“ – jednom smo čak u noći uhvatili istu neobičnu ribu sa slike u Kon-Tikiju (također ulovljenu noću). Ali morskih pasa nije bilo – jer smo ih mi, ljudi, od doba Kon-Tikija do danas desetkovali, a vjerojatno i „stotkovali“.

Kakvi su plovidbeni planovi za budućnost?

Sa „Slavujom“ južni Jadran, s „Draumenom“ norveška obala ili kamo odredi skiper. Postoji izvrstan portal Crewfinder na kojem skiperi nekih stotinjak jedrilica koje plove oko svijeta periodično traže posade za pojedine ture. Razmišljam o tome da se jednom nekoj javim jer bih bar još jednom rado doživjela Pacifik.

Draumen – Songenfjord, Norveška

Norveška nije vezana samo uz vaše plovidbe, nego i uz vaš edukacijski angažman. Po čemu je vaš koledž jedinstven?

Moj Red Cross Nordic United World College https://uwcrcn.no jedan je od 16 United World Collegea raštrkanih po cijelom svijetu. Pokrenuli su ih velikani kao Nelson Mendela, norveška kraljica, jordanska kraljica – i tko drugi nego Thor Heyerdahl (otac Kon-Tikija) 1960-ih s premisom da je ključ uspostavljanja mira u svijetu obrazovanje mladih kroz zajednički život te učenje na djelu i u prirodi. Ideja je da se na jednome mjestu skupe mladi iz najrazličitijih i međusobno geografski, kulturno i svjetonazorski najudaljenijih dijelova svijeta,  a naročito iz konfliktnih i ratnih zona. Na mom koledžu zajedno žive i studiraju mladi iz devedesetak zemalja iz cijelog svijeta, pa tako i Izraelci i Palestinci, Kinezi i Tibetanci, a do prije par godina i Hrvati i Srbi. Oni dijele sve, zajedno jedu, skitaju po prirodi, kuhaju, skijaju, plivaju, kajakare, penju se, rone, rone suze učeći na engleskom, zaljubljuju se da bi shvatili kako su prije svega ljudska bića, a tek marginalno politički ili religiozni entiteti… Imamo zahtjevan akademski program International Baccalaureate, IB. Predajem biologiju – i opciju ekologiju sa zaštitom prirode na primjeru ekologije mora. Naši su studenti svi vrlo temeljito selektirani prema zaslugama, i to ne toliko akademskim koliko svestranošću i angažiranjem u humanitarnim, zaštitarskim, kreativnim ili outdoor-projektima. Značaj naših koledža je u onome što pružaju mladima izvan akademske nastave. Moj dio tog šarenog i za život važnijega kolača od bubanja je, između ostalog, boravak u divljoj prirodi, ronjenje, planinarenje, projekti vezani uz upoznavanje i monitoring našeg fjorda i okolne prirode te uz održivost, a pokrenula sam i tečajeve rješavanja konflikata i nenasilnoga komuniciranja (preporučljivo i našim političarima) te praksu meditacije i kontemplacije.

Naši su studenti divni mladi ljudi iz svih društvenih slojeva (uključujući i djecu s ulice), svih boja, doslovce i preneseno, koji me silno inspiriraju. Čula sam nevjerojatnih životnih priča – za romane napisat’. Rekla bih da sam na mom koledžu potpuno jasno i zauvijek shvatila kako postoji samo jedno čovječanstvo, a sve ostalo, što se mnogima čini kao fundamentalna razlika, zapravo je samo površina. I da je većina ljudi u osnovi dobronamjerna.

Povodom obilježavanja stogodišnjice rođenja Thora Heyerdahla (jedan od patrona United World Collegea), Jelena je povela grupu studenata entuzijasta u izgradnji mini-smiješećeg Kon Tikija (“RCN Tiki”) koji se spustio duž vale po plimnoj struji i južnom vjetru a na slici se vraća u “matičnu luku” strujom oseke.

Vratimo se opet Kornatima. Razgovarali smo o vašoj osobnoj vezanosti. Što vam oni znače u profesionalnom smislu?

Profesionalno su Kornati postali moja preokupacija kad sam upisala postdiplomski studij Oceanologije i prijavila magistarsku radnju s temom „Životne zajednice kornatskih podmorskih litica“. I tu sam se pošteno i nadugo zaigrala koristeći podvodnu fotografiju za dobivanje kvantitativnih podataka svojom posebnom metodom. Tada još nisam imala svoju fotografsku opremu, nego su mi sve potrebno snimili inženjer Krešimir Pregernik te pionir i legenda hrvatske podvodne fotografije Vladimir Pfeifer, na žalost pokojni. Kad sam ga napisala, moj dragi mentor Dušan Zavodnik rekao mi je da to nije magisterij, nego doktorat, a doktorska komisija pohvalila je kvalitetu rada – ali nisam zadovoljavala druge administrativne uvjete za direktni doktorat pa se sve to administrativno zakompliciralo. A tog sam se proljeća 1994. godine već bila angažirala u pripremi ekspedicije „Arktik – Antarktika“ i nisam imala strpljenja to izgurati do kraja. Tako da doktorirala nisam, ali zaplovila oceanima jesam. Što je važnije? Par mjeseci nakon što sam se vratila s ekspedicije otvorio se taj neočekivani prozor u Norvešku pa moju radnju o Kornatima nisam obranila ni nakon ekspedicije. Kolege me i dan-danas nagovaraju da to učinim, a meni se to ne da. Za tu radnju mnogi morski biolozi znaju i služe se njome, primjerak je u i NP-u Kornati, a imaju i PDF-file. To da je radnja u prometu neka mi je vrsta satisfakcije u zamjenu za nepostojeću akademsku titulu.

Kako podmorje Kornata izgleda kroz vašu gotovo četrdesetogodišnju ekološku perspektivu?

Nema sumnje da su se neke stvari promijenile, naročito kad je broj vrsta, količina i veličina primjeraka ribe (i rakova) posrijedi. Neki su aspekti, međutim, ostali približno isti. Fotografije i crteži, rasprostranjenosti većine važnih i karakterističnih pridnenih vrsta, kojima sam u svojoj radnji opisala pojedine podmorske postaje 1980-ih, u znatnoj mjeri odgovaraju i današnjem izgledu. To je svakako utješno. Tri su stvari, međutim, koje me zabrinjavaju, naročito u zadnje dvije godine: potpuni nestanak prave spužve Spongia officinalis (izgleda mi i da je općenito diverzitet ostalih vrsta spužava primjetno smanjen). Osim toga, znatno se smanjio i broj vrsta te količina smeđih algi roda Cystoseira. Tome treba dodati invazivnu vrstu Caulerpa racemosa, koja se širi po Kornatima kao i po cijelom Jadranu.

Može li se nestanak spužve tumačiti lošim utjecanjem ljudskoga faktora?

Ne mogu to reći jer ne znam, niti itko zna, možemo samo spekulirati da je to moguće. U Kornatima je spužva potpuno nestala (a čitam da je to primijećeno i u drugim dijelovima Jadrana). Odmah da kažem – to ne može biti zbog izlova. Da je izlov uzrok, sigurno bih se našao poneki manji primjerak spužve. Ekosustavi, a pogotovo morski, toliko su kompleksni s brojnim varirajućim faktorima utjecaja da je gotovo nemoguće točno odrediti zbog čega se nešto događa u moru. Imamo premalo podataka i monitoringa kroz vrijeme i prostor za bilo kakve vjerodostojne tvrdnje. Možemo samo nagađati da je možda riječ o prosječnom porastu temperature. A možda je i neki virus. Na primjer, kako objasniti fenomen da jedne godine u nekom području ima puno hobotnica, a druge ih gotovo nema? U ekosustavima postoje i prirodni ciklusi kojih nismo svjesni ili smo ih primijetili i možda opisali, ali ne razumijemo što ih kontrolira.  Recimo, ovo sa spužvama, čim sam preklani primijetila da spužve više nema, odmah sam digla buku oko toga. Ali mi neki stariji ronioci rekoše: „Je, toga ti je bilo i prije.“ Nestale su pa su se nakon deset godina opet pojavil

Koliko se unaprijedilo znanje o Jadranu od onih dana kad ste se počeli baviti biologijom mora?

Nema sumnje da se u Hrvatskoj zadnjih 20 godina poznavanje Jadrana poboljšalo, naročito u tome kojih sve vrsta i kakvih staništa u njemu ima i gdje. Iako moram naglasiti da je, što se vrsta tiče, više riječ o kvalitativnim, a manje o kvantitativnim podacima, što je značajan nedostatak za bilo kakvo uspoređivanje kroz vrijeme. Ali o funkcioniranju cijelog jadranskog dijela biosfere kao i pojedinih ekosustava ne znamo ni izdaleka dovoljno. Zbog toga je pokretanje sveprisutnog interaktivnog monitoringa jadranskih podmorskih ekosustava, u koji bi se uključili i mali ribari i ronioci, bilo od presudne važnosti.

Jedan lokalni strastveni ribar amater i ronioc i/ili podvodni ribolovac može znati više o rasprostranjenosti, količini, veličini i ponašanju pojedinih ribljih vrsta u njegovu kraju nego što to može znati znanstvenik s nekog instituta – za to specifično područje. Nikako ne omalovažavam temeljit i požrtvovan rad naših znanstvenika, dapače! Koliko je znanstveno uzorkovanje količine ribe mrežom i obrada uzoraka težak i zahtijevan posao imala sam prilike vidjeti i u Kornatima, prilikom istraživanja s ekipom pod vodstvom dr. Martine Markov, biologinje mora zaposlene u Nacionalnom Parku Kornati. Međutim znanstvenika je jednostavno premalo da bi pokrili cijeli Jadran i dobili  potpunu sliku jer očigledno nisu u mogućnosti biti na terenu na svim dijelovima Jadrana i to bar jednom tjedno, tijekom cijele godine – što mjesni ribari i ronioci jesu. Kad bi  “mali ribari” i ronioci imali neki portal na kojem bi mogli prijavljivati svoje podatke o vrstama, količini i veličini ribe (uz obavezan prethodni tečaj i možda neki stimulans), bar neki od njih bi se zasigurno tome odazvali, zar ne? Na taj način bi znanstvenici na temelju kontinuirane statističke obrade i na ovaj način sakupljenih podataka sa cijelog Jadrana te uz svoje vlastite rezultate mogli dobiti bolji pregled o dinamici trendova količine i rasprostranjenosti pojedinih vrsta ribe. Imam neke ideje kako bi se to moglo izvesti – no o tome u budućem članku.

Opći je problem u tome što je (naša) politička i društvena situacija takva da je zaštita i održivost okoliša, pogotovo morskoga, pri dnu liste prioriteta. Nije neka utjeha da to nije tako samo kod nas, nego je posvuda u svijetu, pa i kod nekih „najrazvijenijih“. Profit vodi igru, a ljudski mu je bezglavi i besmisleni konzumerizam kolijevka – gotovo svuda u svijetu. Čast vrlo rijetkim iznimkama. Zbog njega planet Zemlja i mnoga njezina stvorenja grcaju.

O autoru

Josip Antić

Here is a little something about me.

Ostavite komentar