Baština Brodovi Ljudi Plovidbe

Nautika s okusom povijesti: vikinškom lađom na Grenland

Priča osmeročlane posade koja se prošlog ljeta na rekonstruiranoj lađi Vikinškog muzeja otisnula na krstarenje uz obalu Grenlanda možda dodatno nadahne nekoga na Jadranu. Ruta Palagružona, recimo, primjer je koji na sličan, manje avanturistički način, spaja baštinu i plovidbu.

Već godinama želim jedriti po Grenlandu, ali ne bilo kako! Želio sam to učiniti onako kao što je to činio Erik Crveni kad je u 10. stoljeću prvi doplovio iz tih krajeva.  Uvijek sam želio skupiti posadu avanturista spremnu da na staroj vikinškoj lađi prođe put kroz fjordove i led. I pronašao sam je – moja je posada slična onoj koje su nekad plovile na vikinškim brodovima.“

Tako govori Ole, profesionalni pomorac, ali i jedriličar avanturist koji kao i njegov preci vjeruje da su žene na brodu ravnopravne – zato s njim mjesto na palubi imaju i Sissel i Ingeborg.

Tragom Erika Crvenoga, ekipa danskih nautičara avanturista

 

Njih troje zajedno s još petoricom moreplovaca otplovili su prošle godine na ruti Erika Crvenog, Vikinga koji je u 10. stoljeću otplovio do nepoznatih svjetova i vratio se s najvećeg otoka na svijetu, kojemu je za potrebe propagande nadjenuo idilično ime – Grenland. Deset stoljeća kasnije njegovi sunarodnjaci idu za njegovim brazdama, a sve u organizaciji Vikinškog muzeja, institucije koja je u Danskoj na osobito uspješan način povezala brigu o povijesnoj baštini, plovidbu i avanturu.

Riječ je o posebnoj vrsti žive ploveće muzeologije, jer ono što možete vidjeti u zgradi muzeja samo je uvod u fascinantnu priču o narodu sa sjevera koji je plovio kud je htio: od obala današnje Amerike do Crvenoga mora. Muzej u Roskildeu, naime, ima škver u kojem se izrađuju replike vikinških brodova, s kojima se kasnije upućuju u pomno planirana i odvažno provedena krstarenja.

Skjoldungen, sagrađen prema ostacima vikinškog broda iz 11. stoljeća pronađenog uz obale Norveške

Najmlađi član grenlandske posade Hauke Griffel, s tek 18 godina, jedva je čekao svoj završni ispit na moru.

„Plovim već godinama, prije sam naučio jedriti nego hodati“, šali se Hauke i ističe da je, osim od kapetana i kolegica mornarica, puno naučio i od ostatka posade Andersa, Jorn-Ovea, Torbena i Jorgena. Osim što su svi različitih zanimanja i godišta, vladaju i različitim  vještinama, ali i stažem plovidbe. Andersu je to već peti brod iz vikinškog škvera na kojem plovi.

„Vikinzi su prije gradili brodove po tri, četiri mjeseca, a danas, doduše njihovom tehnologijom, nama trebaju i dvije godine da rekonstruiramo takve brodove. Plovio sam na mnogo njih i mogu reći da su to sigurno jedni od najzanimljivijih brodova na svijetu“, kaže Anders, koji je nakon škverskog iskustva odlučio priključiti se krstarenju po zapadnoj obali Grenlanda. Zanimljivo da Hauke, najmlađi član, zna najviše o povijesti brodova, danima bi mogao pričati samo o rekonstrukciji Skjoldungena, broda koji je odabran za ovu ekspediciju, te kako je dobio ime po nenaseljenom otočiću na Grenlandu.

Ruta plovidbe slijedi onu koje ja opisana u sagi o Eriku Crvenom

Sagrađen je za dvije godine, između 2010. i 2012. Drugi je to pokušaj danskih škverana da rekonstruiraju Skuldelev, nekadašnji ribarski brod otkriven na području sjeverne Norveške, a datiran u 1030. godinu. Na mjestu njegova pronalaska i danas je na dnu mora arheološko nalazište. Skjoldungen je sa svojih 11 metara tri puta manji od svog rođaka Sea Stallona (u prijevodu Morski pastuh), koji je također replika, i već se iskušao u dalekim plovidbama. Nekako u isto vrijeme kad je Skjoldungen kretao prema Grenlandu, Sea Stallon spremao se za put oko Danske unutarnjim plovnim putovima. Brod je tri puta veći od Skjoldungena, traži znatno veću posadu – minimalno 60 ljudi. S 25 metra četvornih površine u jedrima može dosegnuti brzinu i do 10 čvorova.

Sea Satllon, duga je više od 30 metra, a posadu mu čini 60 nautičara pustolova

„Kada sam napokon dobio suglasnost roditelja da me puštaju te, najvažnije, mog djeda, velikog jedriličara, krenuli smo prema Grenlandu. Brod nas je već čekao jer je sredinom travnja prebačen od Danske do gradića  Nanortalika. Kapetan Ole, kako na brodu tako i izvan njega, igrao je ključnu ulogu“, kaže Sissel i dodaje kako je svatko dobio po nekoliko zadataka i jednog od člana posade da ga provjerava tako da ne bi došlo do havarije. Dakle, riječ je o osmerostrukom lancu kontrole: ti kontroliraš nekoga, a on kontrolira nekog drugog i tako u krug.

„Ja sam bio šef jedne od smjena na brodu. Prva noćna smjena dopala me na samom početku putovanja i tu sam doživio prvo veliko iznenađenje. Cijelu noć morali smo držati smjene po dvoje zbog velike oseke. Kurs smo promijenili zbog vjetra te se usidrili negdje uz obalu, gdje smo potražili skonište. Nismo očekivali toliku oseku. Usidrili smo se na pristojnih šest metara dubine i šokirali smo se kada smo s prvim zrakama svjetla shvatili da smo usidreni tek na nekih 1,5 metara dubine. Ipak, svladali smo tu prvu prepreku te smo krenuli prema Alluitsup Paau, prvom odredištu prije promjene kursa“, kaže Hauke.

Početkom drugog tjedna moderni Vikinzi morali su se skloniti zbog dolaska hladne fronte i mogućnosti jakih oluja, a tada je kapetan Ole donio odluku o kupnji malog motora u gradiću Narsaqu. Vikinzi s izvanbrodskim motorom!?

Svakodnevni život na palubi Sea Stallonea

„S dolaskom hladne fronte i vjetrovima koji su razvijali dovoljne brzine da nas gurnu prema otvorenome moru nisam želio riskirati, dapače, sada se još i više divim našim uzorima Vikinzima. Dok je cijeli svijet mislio da postoje samo tri kontinenta, oni su plovili po četirima i time defitinitivno držali prvo mjesto u kategoriji plovidbe u nepoznato. Svaki me put ostavi bez teksta količina znanja i vještina koje su imali naši stari.Osobito nas je sve zadivilo kad smo uvidjeli kako je teško ploviti u ovom kraju, uza sve ove fjordove i ledene mase koje plutaju po moru. I tu smo u odnosu na Erika i njegove drugove malo varali“, priznaje Ole. Uz karte su, kaže, nekad znali koristiti i navigaciju putem Ipada. A Vikinzi nisu imali karte!

Mnoge je iznenadilo koliko na ovakvim putovanjima hrana i suha oprema mogu podići odnosno spustiti moral.

„Jedno jutro probudili smo se u svojim šatorima te je vani bila gusta zaleđena magla koja je stvorila mikromilimetarski led preko svega. Da stvar bude gora, iz tog sivila rodila se jedna od jačih kiša koju smo doživjeli. Odjedanput smo izdaleka vidjeli našega kapetana Olea kako nešto donosi“, prisjeća se Torben. Kada smo vidjeli da je to topla vruća čokolada, moral nam je skočio do mjeseca! Obukli smo odijela, popili toplu čokoladu i krenuli dalje. Kao da nas je bog htio počastiti još i više, izlaskom iz zaljeva uhvatili smo bakalar i izvadili punu kantu dagnji. Ručak koji smo spremili Hauke i ja dolio nam je goriva za još barem četiri ovakva putovanja“, kaže Torben.
Plovidba je donijela i neka iskustva za koje se mislio da su nemoguća u današnjem svijetu. Nošeni vjetrom, moderni Vikinzi obišli su na desetke malih skrivenih zaljeva u koje ljudska noga nikad nije stupila. Ole, koji je prošao tropske lagune, zna prepoznati ljepote prirodnih zaljeva, ali i priznaje da ovakvu ljepotu još nije vidio.

A kada smo kod  ljepota, imamo mi ih mi. Koliko mi koristimo mogućnost plovidbe s okusom povijesti?  Lijep je primjer Ruta Palagružana, Uvjeti nisu isti,dobar je smjer u kojem razmišljaju na Murteru kad žele organizirati plovidbe turista gajetama na posjede na Kornatima.  A kome je doveće avanture neka se prisjeti, recimo uskočkih brzih prelazaka sa senjske strane prema Italiji.

Fotografije  Viking Ship Museum Roskilde

O autoru

Jakov Antić

Ostavite komentar