Brodovi Ljudi Plovidbe

Kako je Lovre Windfuker do Grada doplovio s kraja svijeta

Počelo je kao šala, a završilo kao najzahtjevnija plovidba prošle godine: dubrovački jedriličar Lovre Peović krenuo je na put 28. studenoga iz Engleske, a u Dubrovnik stigao 5. siječnja ove. Iza njega je 3000 milja, Biskaj, Gibraltar, Mediteran i Otrant… Najveći dio plovidbe bio je sam. Ovo je njegova priča

Od Southamptona do Dubrovnika usred zime! Jesi poludio?! Gotovo da nema nikoga tko Lovri Peoviću, 26-godišnjem dubrovačkom jedriličaru, nije tako odgovorio kad mu je priopćio da usred studenoga kreće na veliki transfer. Četrdeset dana i 3000 nautičkih milja nakon što se iz engleske luke otisnuo u Atlantik, sjedim s Lovrom u Orsana i pokušavamo odvrtjeti film najveće zimske plovidbe u Hrvata na prijelomnici 2016. u 2017. godinu.

Dva su dana nakon što je zajedno s kolegom Draganom Držanićem brod proveo ispred Orsana i počasne bakljade što su je njima u čast organizirali Windfukeri, kako sebe naziva ekipa mladih gradskih jedriličara koji zajedno jedre na Arhimedu, i već se stigao odmoriti. Na veliko more ne izlazi se iz hira, za takvo što valja odraditi dobre morske škole, a Lovre ih pohađa još od 9. godine, kad je prvi put zajedrio u optimistu. Potom je jedrio na laseru 420, a kad se vratio s fakulteta u Zagrebu i počeo raditi kao skiper za Dubrovnik Sailing plovidbe, sve duže i zahtjevnije plovidbe dolazile su same od sebe. Transferirao je brodove iz Italije i Slovenije, ali – Otrant još nije prolazio. Možda bi i ostalo tako da njegov prijatelj Dragan nije kupio novi brod, i to u Southamptonu, te Lovri i njegovom kolegi Ivanu Paskojeviću ponudio da odrade transfer do Dubrovnika. Valjalo je ne samo proći kroz Otrant, nego i kroz Heraklove stupove, kako su Gibraltarski tjesnac, spojnicu Mediterana i Atlantika, nazivali stari Grci. Ono kamo se uputio i odakle se vratio Lovre, za njih je bio kraj svijeta. Ali u početku priče bijaše – brod. Ostalo su fleševi s mora, ispričani baš onako kako treba: dovoljno da te zagolica da i sam jednog dana pokušaš.

BROD

Dragan Držanić jednog mi je dana došao u radionicu i rekao da je pronašao krasnu jedrilicu. Kupio bi je, kaže, ali je nema tko dovesti jer je u Engleskoj. Bila je riječ o brodu „Sidney 40“, regatnoj jedrilici dužine 12,5 metara. Kad mi je pokazao slike i rekao cijenu, više u šali nego zaozbiljno rekao sam mu da ću mu ga ja dovesti ako ga kupi. Par dana kasnije stigao mi je SMS: „Lovre, pakiraj se.“ Samo, jedno je na slici, a drugo u zbilji; prijašnji vlasnik primio se posla prije nego što ju je stavio na prodaju, šteta što ga nije dovršio. Kad smo došli, jedrilica je bila gotovo rastavljena, mijenjali su se jarbol, jedra i timun, stupići su se lakirali… Imali smo 24 sata da sredimo brod koji nije bio diran dvije godine. Nekako smo se Paško ( nadimak Ivana Paskojevića) i ja sastavili sa sobom i brodom te uspjeli sve to srediti i uputiti brod da ga spustimo u more, ali tada priči nije bio kraj. U koštac smo se morali uhvatiti i s elektronikom i VHS-om, sve je to bilo počupano, pa smo morali sve nanovo spajati. Trebalo je namontirati svjetla i radar reflektor. I kad smo sve to na ho-ruk posložili, mogli smo zaploviti. Naravno, prije smo proučili rutu, a prognozu smo svakodnevno osluškivali. A nije da je baš bila dobra.

PRVE MILJE

Nakon potvrde da bi nam se barem prognoza iduća tri dana mogla nasmijati, 28. studenoga  navečer napustili smo marinu Hamble – Southampton. Vjetar nam je bio ugodan mezzanave, čak nismo ni krenuli sto posto spremni da uhvatimo ta tri dana, koliko su zvali lijepo vrijeme, pa smo i gindac (podigač) u hodu digli kada smo već isplovili. Kad ono gužva k’o na magistrali, zbilja nisam očekivao toliko prometa u ovo doba godine u Engleskom kanalu. Navigacija je jedno, ali izbjeći sve te brodove u noći, osobito stoga što na početku putovanja gvardije nisu bile jasno dogovorene…

CRK’O MOTOR!

Nekih 250 milja i 32 sata kasnije doplovili smo do  Ouessanta, otočića na ulasku u Biskaj, zaljev na čiji se spomen svakome mornaru naježi koža. Taman kada smo mislili da je sve OK, odjednom nam otkaže motor i nije nam bilo druge, morali smo zvati volontersku francusku obalnu stražu. Brzo su došli i odvukli nas do Guilvineca. Problem smo riješili brzo uz pomoć starog ribara koji nam je priskočio u pomoć. Nevjerojatno je kako su ti ljudi od mora bili susretljivi, ljubazni i spremni pomoći.  Takve stvari pamte se cijeli život. Nakon toga prebacili smo se 14 milja dalje do rodnog mjesta poznatog jedriličara Vincenta Rioua. Tu smo dobro odspavali izvadili brod, sredili ga i spremili se za nastavak putovanja. Pred nama je bio Biskaj.

 

 

SMETLIŠTE U BISKAJU

Čak i oni koji nikad nisu sjeli u brod znaju da je  Biskaj, zaljev koji dijele Francuska i Španjolska, poznat po jakom i teškom vremenu i jakim kurentima. Ali zna se i da sreća prati odvažne. Vrijeme nas je pomazilo i Biskaj smo prošli u dva dana. Ne mogu pričati kako je strašan, dapače, kako je moglo biti, super smo prošli. Zbog akumulacije struja Biskaj je u ovo doba godine pun smeća, navigacija je otežana, osobito noću, jer sve vrijeme moraš paziti da ne pogodiš kontejner, frižider ili pitaj već boga što. Nakon tog slaloma nismo baš imali vremena za odmor u La Coruñi, jer  smo morali dalje do Muxije. Prognoza je govorila da, ako ne požurimo, jurimo u vjetar. Što znači da ćemo morati orcati, a to nas baš nije veselilo.

S POSEJDONOM OČI U OČI

Čim smo isplovili iz Muxije, bilo nam je jasno – ovo što vidimo pravo je more. Od Azurne obale do Gibraltara imali smo osjećaj kao da gledamo Posejdona, Atlantik se razgoropadio, 6-metarski valovi udarali su sa svih strana, vjetar iz sjeveroistoka udara 35 čvorova, a kad pojača na refulu, strah te i pomisliti koliko je to u čvorovima. To je bio sigurno jedan od težih dijelova puta. Svaki te val dvaput zaljulja jer dolazi do rebatajice, kako mi u Gradu kažemo kada se valovi odbijaju od obale i vraćaju se. U toj nam situaciji autopilot nije od pomoći jer ne može držat kurs u takvim uvjetima. To znači da se ne odvajaš od timuna, ruke ti otpadaju, a hladnoća ulazi u kosti. Hvala bogu, kada smo došli južno od Pirinejskog poluotoka vrijeme se smirilo, a ocean poravnao. Nije bilo bave, u takvim situacijama čeka te druga opasnost – dosada i međuljudski odnosi na malom prostoru. Brod s dva kapetana ne može funkcionirati. Ivan se iskrcao u Tenerifama, 10 nM od Gibraltara. Bio sam sâm, ali kada sam ušao u Mediteran, bio sam svoj na svome, vremenski uvjeti su kao kod nas. Ako bih trebao izdvojiti najbolju marinu na putu, to bi svakako bila Almerimar. Ima 1200 vezova, uredili su je s mnoštvom kafića, restorana, a tu je i praonica rublja, sve što pomorcima treba. A cijena prema onome što se kod nas može naći, prava sitnica. Kod nas se u takvoj marini može prespavati za manje od 60 eura na noć, dok se kod Španjolaca to može dobiti već za manje od 20 eura.

BOŽIĆ NA ALICANTEU

Moral je na takvim putovanjima grda stvar, stalno skače gore-dolje, nevjerojatno kako ga činjenica da ti je sve mokro može srušiti, a topla kava podignuti! Tako su i meni Badnjak spasile palačinke, ali kakve palačinke, mislim da tijesto za njih nitko nikad na svijetu nije priredio baterijskom bušilicom. S malo žice uspio sam od bušilice napraviti mikser kojim sam zamutio svoju božićnu gozbu. Onda još malo navigacije do Ibize, pa do Palme i tu me već čekao Dragan, vlasnik broda. S  Palma de Mallorce u sumrak smo se zaputili prema Cagliariju na Sardiniji. Htjelo nas je vrijeme i stigli smo tamo za 50 sati. Bila je to velika etapa puta (320 milja) i ne sjećam se da je bilo problema, ako ne računam zadnjih 8-9 sati, kad smo orcali po vjetru od 25 čvorova uz kvar autopilota.

U SRCU MEDITERANA

Čudna su mornarska sjećanja. Recimo, ja se Cagliarija, u kojem smo prenoćili, sjećam po kavi – bila je to najbolja kava koju sam popio tijekom cijelog vijađa. Malo šetnje, ulijevanje goriva i obnova zaliha i eto nas već prema Mesinskom tjesnacu, provlačimo se između Apeninskog poluotoka i Sicilije. Tu dionicu pamtim po tome da sam je prespavao, da je Dragan bio u gvardiji i da mi je ujutro – čestitao Novu godinu. A dobili smo i dar, Djed Mraz počastio nas je time što smo uspjeli osposobiti autopilot pa smo bili puno odmorniji, a kad si odmoran, odmah ti se i raspoloženje popravi.

SICILIJI ISPOD SUKNJE

Kad smo se domogli Sicilije, opet smo plovili krajem, što nije za zanemariti na ovako napornom, pa i riskantnom putovanju. Plovidba uz kraj ima još jednu psihološku prednost – barem vidiš da se krećeš. Tu pamtim prekrasne prizore otoka Salina, Strombolija i drugih  vulkanskih otoka. Kako smo se približavali Messini, tako je promet postajao gušći pa je i navigacija postala kompliciranija, uz to, vrijeme se pogoršalo, padala je kiša i vjetar je konstantno mijenjao smjer. U Messinu se ulazi prema posebnom režimu plovidbe, s tim da smo imali četiri čvora kurenta u krmu.

RUŽNA VRATA OTRANTA

Ako me pitate koji je najružniji grad ili porat na koji sam naišao na svom putu, onda je to bez svake sumnje Reggio di Calabria. Neuredan, šporak, kao da GUP i PUP ne postoje, čak ni na papiru. Nismo se baš puno zadržali, dva sata i odmah nastavili prema „peti“ Italije, gradiću po imenu Santa Maria di Leuca. Htjeli smo uliti gorivo, ali su uvjeti za jedrenje bili odlični, tako da smo od Reggio di Calabrije, preko zaljeva Taranto, do Santa Maria di Leuce uglavnom jedrili. Tih 150 milja prošli smo prosječnom brzinom od osam čvorova, što nam je podiglo moral. Samo, posljednji dio putovanja nije izgledao nimalo jednostavno. Prognoza je zvala jaku buru, po buri se ne dolazi lako s juga Italije u Dubrovnik.

FINALMENTE PRED GRADOM

Na samim vratima Otranta, međutim, svom silinom nas je opalio zapadnjak, vjetar koji u ovo doba godine nitko nije očekivao. Dragan i ja shvatili smo kako nam nema druge nego da na jedra i motor svim silama moramo kopati prema Dubrovniku. O tome se nema što puno pričati, glavu svedeš na to da misli samo kako je svaki novi val korak bliže prema kući. Kurs smo potegnuli prema Baru u Crnoj Gori jer bi zapadnijim kursom sve vrijeme tukli u valove. I ovako nam je bilo dovoljno mučno. Prema prognozi, vjetar je trebao biti do 15 čvorova i valovi do 1,5 metara, a u stvarnosti je vjetar sezao do 28 čvorova, a valovi više od 2,5 metara. Stisnuli smo zube i išli na motor i jedra što brže da ne budemo na udaru visokih valova ako bura „požuri“. Zapravo u marku i noći, kad osnovne informacije daje radar i GPS, i nisam imao osjećaj da sam doma dok nismo prošli između Grebena i Hotela Palace. Tek sam tada pomislio: „Uspio sam!“ A to mi je potvrdila i zadnja slika: dva i pol sata ujutro ulazak u Gruž, prolazak pokraj Orsana, a moji Windfuckeri s Arhimedom dočekuju me s bakljama! Pero, Eugen, Vedran, Tomi, Antonio i Kale napravili su najbolji doček ikad, donijeli su baksu piva, pomogli vezati brod pa smo se sakrili od kiše na trabakul i malo proćakulali.

LJUDI, OBALE I PAPIRI

Budući da dan traje kratko, svaki tračak svjetla želiš iskoristiti tako da ploviš. Zato puno više mogu pričati o valovima, a puno manje o lukama, jer smo marine posjećivali noću i odlazili pred zoru. No ljudi su nešto drugo, tu posebnu vrstu koju Talijani zovu „gente di mare“ upoznaješ u sekundi i osjećaš se kao da ih znaš cijeli život. Čak i kad smo padali od umora, ostajali smo s njima ne želeći si uskratiti taj užitak. Čak i birokracija na tom velikom moru ima neki ljudski lik, na većini mjesta nisu ni tražili crew-listu nego samo kupoprodajni ugovor za brod. Već smo u Southamptonu upoznali novog vlasnika VOR sedamdesetke Monster Project Romana Guerra. Dao nam je mnogo savjeta i nesebično s nama podijelio iskustva i kontakte za situacije koje su bile pred nama. Stekao sam puno znanja, ali i poštovanja prema pomorcima u zemljama čije smo luke dodirivali. Oduševilo me je da na nekim dijelovima ljudi normalno plove na otvorenome moru po vremenu po kojem se neki naši ni od mula ne bi odvezali. Recimo, par Engleza na pragu sedamdesetih oborio me s nogu – prodali su sve i već godinama plove morima. To je život koji mnogi priželjkuju, ali ne znam je li im baš jasno što to žele. To je težak i istodobno ispunjavajući život.

Ja zasad ipak ne bih mogao tako živjeti jer moju posadu čine supruga Jasmina i sin Tonči.

FLESH ZA KRAJ

Kad bih trebao izabrati zadnju i najdražu sliku s ovog velikog vijađa, onda je to onaj trenutak kad sam došao doma i legao u krevet, teško zaspao i kad me probudilo: „Tata, tu si!“ To je bilo nešto što je kao rukom izbrisalo tih 3000 milja iza mene. Put je završio, brod je tu, ja sam živ i zdrav. Tko bi mogao htjeti više?

 

O autoru

Jakov Antić

Ostavite komentar