Ljudi

„Lako je bit’ barba sa 100 kila, budi ti s 50, i to kao mlada cura!“

Lako je zaglumit’ barbu kad imaš 100 kila, bradu i muško si. Malo je teže kad imaš 50 kila, 26 godina i žensko si. Riječanka Mia Merlak uspjela je baš u tome: skiperica je koja već drugu godinu sigurno brodi učeći goste moru i ljubavi prema Jadranu.

 

„Sveti Nikola, čuvaj me od nevera, lumbrele i žene na brodu! To su tri najveće nesriće za mornara!“ Tako je tamo negdje u polovici prošloga stoljeća pričao jedan stari bodulac, a o općem stanju narodnog duha govori činjenica da je iz gomile slušača samo jedan klinac imao primjedbu.mia-3
„Zašto lumbrele?!“, pitao je, ne shvaćajući kako to nedužni kišobran može stati u red s druge dvije „očite“ morske nepogode. Pedeset godina kasnije promijenilo se štošta, nevere se poput fine gospode najavljuju preko online-prognoza danima prije nego što se razgoropade, i u Hrvatskoj ima žena kapetana, sportske jedriličarke donose s natjecanja medalje, na regatama se nadmeću čiste ženske posade – ali predrasuda o „njoj na brodu“ ni danas ne manjka. Nek’ se sunča na provi – ali da me vozi – e to ne, otprilike tako zvuči većinski muški stav.„Daleko od toga da se u doživljaju žene na brodu nismo maknuli od dana kad je njezina pojava bila pegula, ali i dalje kad preuzmem novu grupu turista znam zapaziti sumnjičav pogled u stilu: pa neće nas valjda ona voditi na more!

Lako je zaglumit’ barbu kad imaš 100 kila, bradu i muško si. Malo je teže kad imaš 50 kila, 26 godina i cura si“, smije se Mia Merlak, 26-godišnja Riječanka, u civilnom životu biotehnologinja specijalizirana za lijekove u potrazi za poslodavcem, a u morskom skiperica s dvije full sezone bordižavanja za Yach Week.

Glumiti Barbu

„Daleko od toga da se u doživljaju žene na brodu nismo maknuli od dana kad je njezina pojava bila pegula, ali i dalje kad preuzmem novu grupu turista znam zapaziti sumnjičav pogled u stilu: pa neće nas valjda ona voditi na more! Lako je zaglumit’ barbu kad imaš 100 kila, bradu i muško si. Malo je teže kad imaš 50 kila, 26 godina i cura si“, smije se Mia Merlak, 26-godišnja Riječanka, u civilnom životu biotehničarka specijalizirana za lijekove u potrazi za poslodavcem, a u morskom skiperica s dvije full sezone bordižavanja za Yach Week.

Tvrtka ima sjedište  u Londonu, a prodaje poseban program plovidbe u velikim flotama s partijanjem za mlad svijet. Biti skiper u tom društvu daleko je zahtjevniji posao od, recimo, individualnih skiperiranja mirnih obitelji, pa uskakanje u takvu pomalo komandosku skipersku ekipu nije jednostavno.Mia je imala dobru školu: kao dijete je često u čarteru plovila s roditeljima. Budući da po ocu ima korijene u Šibeniku, isprobala je i ribarske rute i regatavanja na latinsko jedro. Kad je porasla do srednje škole, već je sa svojom riječkom ekipom odlazila na vlastite vijađe, ali ideja da bi sama bila „barbessa“ (ako je to ženska varijanta od barba) nije joj padala na pamet.

„Jednom smo plovili na ruti prema Visu i vidjeli konvoj Yach Weeka. Učinilo nam se kako bi bilo dobro jedriti kao dio velikoga morskoga tuluma, a budući da za takve priče uvijek treba novca, moja je frendica onako iz šale predložila da se javimo kao skiperice. Nasmijala sam se jer tada nisam imala ni dozvolu voditeljice brodice. Ona je bila uporna i kad smo se vratile u Rijeku, rekle smo to roditeljima.mia-7

Morski vukovi

Zanimljivo, moj tata (liječnik koji dobar dio godine radi na offshore brodovima) odmah me podržao, a mama je bila skeptična. Što ako te netko napadne, što ako bude nevera… Tata ima samo jednu poruku, svako me jutro nazove i pita: ‘Jesi vidila prognozu? Što zovu?’“, priča Mia. Ona i prijateljica položile su ispit za C-kategoriju i već se na proljeće prijavile za Yaht Weekov tečaj za skipere.„Mislila sam – što ja tu tražim. Tamo sigurno dolaze morski vukovi. A vidi nas! Pokazalo se da sam neopravdano bila sumnjičava. I što je najvažnije, instruktori su bili potpuno operirani od dijeljenja skipera po spolu.

Odmah su mi rekli kako im baš cure trebaju jer vrlo često bukiraju ženske ekipe koje ne žele muškarca na brodu. S druge su strane jasno dali do znanja da to što je netko muškarac ne govori ništa o njegovim morskim vještinama, ali ni o tome koliko je umješan u prilagodbi ljudima, procjenjivanju njihovih osobnosti… Tako se ponašaju i moji kolege. Mornari ne mogu zavarati jedni druge – ili jeste ili niste, a sad jeste li cura ili dečko, to je nevažno. Nakon što smo u 10 dana prošle njihove testove – prvi put službeno zaplovila sam kao skiperica“, priča Mia prisjećajući se prve plovidbe.

„Naše krstarenje kreće iz Splita i slijedi manje-više čvrsto definiranu rutu: Milna na Braču, Hvar, Komiža, Vis i natrag s velikim tulumom oko Krknjaša. Ako se skupe naše dvije flote, to je u sezoni oko 100 brodova s otprilike 1000 ljudi. Više od 80 posto ljudi koji dođu nemaju baš puno iskustva s morem, neki ne znaju ni što je prova, a što krma, neke plovidba uopće ne zanima, oni bi se vozili od tuluma do tuluma.

mia-6

Zabava na Yachtweeku

Only party…

Otkad sam počela raditi, moj princip je isti: od prvog trenutka dam im do znanja da sam ja odgovorna za njih i da se o mojoj odluci, kad je u pitanju procjena vezana uz plovidbu, ne raspravlja. Ako kažem da se očekuje jaka bura i da moramo odstupiti od plana, ako zahtijevam određen tip ponašanja na brodu – onda za to postoji razlog. Nakon dvije minute mogu shvatiti treba li ekipa koju vozim distanciranu i opasnu kapetanicu ili prijateljicu. Ali to nisu jedine uloge koje igram – sve ovisi o tome koga imam na brodu. Neki su, recimo, totalno nezainteresirani za plovidbu – ja tada obavljam sve, imam cijelu proceduru i u trenu sam od kormila do prove i natrag. Ako nekoga zanima plovidba, procijenim ga i dajem zadatke za koje znam da će ga stimulirati i da im je dorastao. Dečki se vole junačiti, a sram ih je reći da ne znaju. Cure kažu da pojma nemaju i slušaju do u detalj. Vrlo su često uspješnije“, kaže Mia.

mia-5

U dvije godine razradila je i listu po narodima: Španjolci o plovidbi znaju najviše, Talijani nisu neznalice, ali previše izvolijevaju, Amerikanci bi samo partijali i treba ih doslovce odlijepiti od Hvara. Ne zanima ih ni prekrasni zalazak sunca na Palmižani ni zvjezdano nebo nad Visom… Only party.„

Neki tjedni prođu kao najljepša morska bajka. Neke želim što prije zaboraviti, ali ti su rijetki i shvaćam ih kao dio posla. Nisu svi ljudi za more! S druge strane, more ima svoje zakone i ne možete sve predvidjeti. Jednom nas je rano ujutro uhvatila nevera u Komiži. Porat je bio pun brodova, po tri broda na bovi. Isploviti u tim uvjetima s posadom koja ništa ne kuži bila je neka vrsta mog privatnog skiperskog magisterija. Nije mi bilo svejedno, ali nisam smjela pokazati da zdvajam. Moja poruka gostima bila je – sve je pod kontrolom, i uspjela sam“, kaže Mia.

Profesionalnost joj ne dopušta da dijeli goste, ali kad je baš pitam, kaže: „Kad osjetim da imaju more u duši, onda ima pokušam dati ono što zbilja volim: tihe divlje uvale, skrenem malo s ruta, pokažem im samotne plaže, čekamo izlazak sunca, vodim u male restorane gdje su kuhari prijatelji i gdje Jadran nije dio velike industrije zabave, nego čudo od mora i ljudi. S mnogim sam gostima tako postala prijateljica i mnogi se vraćaju i traže da ih baš ja vozim“, priča Mia.

A kad je, znajući da traži posao, pitam kako bi spojila svoju profesiju i ljubav, smijući se kaže:

„Biotehnolog na jedrilici? Hm, možda da ispitujem djelovanje i nuspojave lijekova protiv morske bolesti?“

Već vidim kako bi na onom popratnom papiriću uz lijek pisalo: za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama upitajte svog liječnika ili ljekarnika i – skipericu Miju.

 

Galerija fotografija

 

 

 

 

 

O autoru

Marko Knežević

Here is a little something about me.

2 komentara

  • Super priča! Samo jednom sam kao 18godišnjakinja provela 5 dana na maloj jedrilici,usidrenoj u Betini istraživajući skrivene uvale, gledajući zalazak sunca, spavanje uz šum jarbola…i pamtim to kao jedan od najljepših doživljaja na moru. Svako ljeto maštam da ću tako nešto ponoviti…40-a je tu,ali ne odustajem 🙂

Ostavite komentar