Ljudi

Kantrida i njen kapetan Ban, priča za morsku bajku

Lučica načičkana šarenim spremištima imala je i svoga kapetana od porta – barbu Bana. Iako je nedavno otplovio na nebeske pošte, svi vjeruju da i odozgo svakog jutra i večeri obavi prozivku svojih mornara

U smiraj sunčana dana kasne jeseni pomalo idilično djeluje lučica na Kantridi, baza istoimenog riječkog sportsko-ribolovnog društva. Barke, drvene i plastične, gliseri, poneki gumenjak i jedrilica… Poslagani k’o srdele u škatuleti. Djeluju kao da su zalegli pod refulima bure što s nailaskom noći ponovo jača. Ali, barke kao da ne dodiruje, možda tek obriše po krovu neke kabine…

Došljak koji se slučajno našao u tom prostoru pomislio bi da tu nema nikoga, da je sve zamrlo. Demantiraju ga tek prigušeni glasovi što dolaze iz jedine osvijetljene kućice, društvenog doma sportskih ribolovaca. Ona je dokaz da je lučica uvijek živa, cijeli dan tijekom cijele godine. Upravo onako kako me pri svakom susretu uvjerava stari ribolovac s Kantride, zaključujući razgovor uvijek istom konstatacijom: „Nema ovakve lučice nigdje na svijetu, ona je idealno mjesto!“ Skoro pa bih se složio, velikim je dijelom u pravu.

img_2307

Jedan kratak posjet, svakome je to jasno, ne može ponuditi cjelovitu sliku lučice, a još manje njezin doživljaj. Imao sam sreću i zadovoljstvo česta boravka u lučici Kantrida, družio se sa sportskim ribolovcima, vlasnicima barki, posjetiteljima sa strane koji radi gušta svakodnevno tu svraćaju. Lijepa su takva druženja, nezaboravna, neka s vremenom prerastu u prijateljstvo. Neke ljude, kad ih tražim, znao sam – naći ću ih na Kantridi!

Lučica živi cijeli dan, od rana jutra do kasne večeri. Najljepši mi je doživljaj rano ljetno jutro. Oko pete ure… Grad još spava, horizont se gubi u sumaglici što najavljuje vreli dan. Još pomalo sneni dolaze sportski ribolovci. Bez zadržavanja i gotovo bez riječi pripremaju barke, pale motore, odvezuju se i – isplovljavaju. Još trenutak dva i zvuk motora gubi se u plavetnilu Kvarnera, ubrzo i barka nestaje s vidika.

Jedno od zlatnih pravila uspješna ribolova govori da pravi ribolovac „ustaje rano i lovi ribu dok je gladna“. Ranoranioci­ma to ne treba govoriti, a one koji polaze u ribolov tek kada se naspavaju ne može se smatrati ribolovcima. Dok oni isplove, ovi prvi već su podigli parangale ili panulajući potrošili rezervoar goriva. Kada pripeče sunce, a usred ljeta to ne treba dugo čekati, oni su već natrag u lučici.

Oko osme već je dan u punom jeku… Za šankom društvenoga kafića pije se druga ili treća kava, ali – i prva rakijica. Na barkama i oko njih već se intenzivno radi. Ali, još je sve tiho, kao da se govori ispod glasa, da se ne naruši taj idilični mir, da se lučicu ne bi naglo probudilo iz jutarnjeg drijemeža. Tišinu remeti samo zvuk nekog električnog alata, bušilice, šlajfalice, visokotlačnog perača… Na barki i oko nje uvijek ima posla, onome tko nema barke teško je to dokazivati.

img_2353-edit

 

 

Na Kantridi smo se u to uvjerili i ovih dana što su daleko od ljeta. Oko podneva, kad je lijepo zatoplilo, a bura se posve smirila, na jednoj barki dvojica muškaraca nešto su radila oko motora. Na suprotnoj strani, na lukobranu što je nasipavanjem nestao, više barki zimuje na suhom. Jedna veća s kabinom samo je privremeno izvan mora. Dvojica „mladića“, kako ih je oslovio promatrač, ručno čiste podvodni dio, po strani već su pripremljene kantice s bojama, razrjeđivač, pineli… Nakon obilnih kiša što su djelovale kao da ne misle stati, napokon je zapuhala prava bura. Priliku treba iskoristiti – barku van iz mora, brzo se osušila, još brže treba očistiti dno, namazati koper i natrag u more.

Radi se na barkama u najhladnijem dijelu godine, pa je lako zamisliti što se događa u proljetnim i ljetnim danima. Veliko radilište, u pravilu „sam svoj majstor na svojoj barki“, iako ponetko angažira i prave majstore. Što se sve radi, teško je opisivati i nabrajati. A tek slušati komentare promatrača kojih nikad ne manjka! I svi su stručni za sve! Alat, opremu, vesla, motore, ribolovne arte čuvaju u živopisnim spremištima što su poslagana iznad lučice. U njima se priprema i ulov, a uvijek se nađe i boca dobrog, domaćeg vina.

Živi lučica na Kantridi, ali… Nešto joj nedostaje. Njezin dobri duh – kapetan od porta. Na brak vječnog mira nedavno je zauvijek otplovio Ban. Tako su ga svi zvali, pod tim je imenom bio poznat daleko izvan Kantride i Rijeke. Rijetki su znali da mu je pravo ime i prezime Veljko Banković. Kao što svaka prava luka ima lučkoga kapetana, tako i lučica Kantrida ima svoga kapetana od porta. Ban je bio dugogodišnji, da ne kažemo doživotni kapetan od porta na Kantridi. Valjda dulje od 30 godina. Vjerojatno ni sam nije znao koliko dugo je obavljao tu odgovornu dužnost. Uvijek je govorio: „Još da odradim ovaj mandat pa se povlačim, dosta je bilo“. A taj mandat nikako da se privede kraju. Svakog dana 24 sata živio je Ban s lučicom i barkama u njoj. Znao je sve o svakoj barki i njezinu vlasniku – kad je otplovio na ribolov, na povraz ili panulu, tko je s obitelji otišao na kupanje, a tko planira na krstarenje i koliko dana, koji vez može dati na privremeno korištenje… Usred noći, u slučaju bilo kakve havarije, Ban je prvi pozivao vlasnika. Takvog Bana svi su voljeli i poštivali.

Prohladna lučica privukla je jučer oko podneva nekoliko šetača, grupa mladića sjedila je uz piće ispred kafića. Tek dokaz tvrdnji da lučica uvijek živi, podsjećanje na ljetnu živost i gužvu. Tada je ona stjecište mnogih znanih i neznanih. Uistinu, teško bih mogao izdvojiti koga sam sve u njoj sretao. Posebno do prije nekoliko godina, dok je u prvom susjedstvu bio hram riječkog nogometa. Pomalo tužno danas djeluje napušteni zeleni travnjak s tribinama na koje dugo nisu kročili bučni navijači. Više nitko ne svraća radi lopte. Kad se s glavne prometnice sada skrene prema moru, lučica je jedino odredište. Jedino i – neponovljivo!

O autoru

Branko Šuljić

Ostavite komentar