Ljudi

Kad sin lanterniste napiše knjigu o lanternama onda je to i libar i brevijar i putovnica za budućnost

Jurica Gašpar i Udruga Lux Mediteraneum sa svojim projketom i knjigom ‘Legende svjetla’ posvećenom svjetionicima i svjetioničarima ispisali su jednu od najljepših priča počesto zanemarane hrvatske pomorske baštine

Jurica Gašpar, zadarski, a odnedavno zagrebački novinar, ovoga je tjedna priveo kraju djelo koje – što svjesno, što nesvjesno – kuha od djetinjstva. Sin svjetioničara i po struci profesor pomorske povijesti i geografije ovih će dana javnosti predstaviti „Legende svjetla“, knjigu posvećenu svjetionicima i njihovim dobrim dušama, svjetioničarima. Libar je to obiman, zaigran, informativan, živ, prožet onom posebnom atmosferom zbog koje porti nikad neće moći biti parkirališta, a svjetionici – semafori (iako se neke tvrde birokratske glave s njima pokušavaju nositi na takav način).

Jurica Gašpar, odrastao je na svjetionicima, po profesiji je novinar, a po diplomi profesor pomorske povijesti i geografije

Na neki način, riječ je o posljednjim bastionima morske romantike, posebnoj materijalnoj pomorskoj, arhitektonskoj i kulturalnoj baštini kakvu malo koja zemlja ima, a čija zaštita i vrednovanje tek od nedavno postaju dio ozbiljnijeg nacionalnog promišljanja.

Jurica je, osim kao pisac tekstova, knjizi dao pečat i kao autor fotografija. O radu na „Legendama svjetla“, ulozi Austro-Ugarske u tom prijelomnom dolasku Hrvata na more, sudbinama i štorijama iz svjetioničarskog života razgovarao sam s Juricom koji dan prije nego li će njegova knjiga biti predstavljena u Zadru.

 

Tvoja knjiga ima posebnu priču. Počeo si je kao mladić objavljujući upravo na Morskom prascu prve zapise o svjetionicima…

Istina, neke od prvih tekstova posvećene hrvatskim svjetionicima i svjetioničarima napisao sam 2005. godine za Prasca na poziv Damira Miloša. Bilo je pionirsko vrijeme, jer nisam imao ni tehnološku infrastrukturu, a ni brod kojim bih mogao obilaziti udaljenije i najzanimljivije svjetionike.

Ova knjiga nije, međutim, samo moje djelo, iza onoga što je među njezinim koricama stoji višegodišnji trud udruge Lux Mediteraneum ili Udruge prijatelja Mediterana, koju su osnovala četvorica zanesenjaka: Goran Smadilo, Igor Goić, koji je snimio dokumentarni film što je sastavni dio projekta i sad je u montaži, Vlatko Ignatoski, nautičar i veliki znalac pomorske baštine, i moja malenkost

Munja pored Mula

Knjizi je prethodila i na neki je način omogućila Avantura svjetionika, koju si radio s ANA-om, školom jedrenja.

Točno, Goran Smadilo, koji je u doba osnivanja udruge bio direktor škole jedrenja ANA u Jezerima, tražio je neki novi pristup da bi zainteresirao mlade jedriličare u svojoj školi. Htio je tom novom naraštaju dati priču koja učenje mornarskih i jedriličarskih vještina povezuje s poviješću i znamenitostima Jadrana. Htio je i ukazati na neiscrpnost ruta za plovidbu, a u tom su projektu svjetionici igrali važnu ulogu. S ANA-om je pitanje transporta do svjetionika  bilo riješeno, a ploveći s njima, i ja sam ovladao jedriličarskim vještinama. Taj smo projekt nazvali Avantura svjetionika, trajao je više od tri godine tijekom koje smo više od 10 puta išli jediti po tjedan dana na sve strane Jadrana. Na tim putovanjima obišli smo 48 lanterni. Budući da tehnologija radi svoje, 17 ih je danas s posadom, a s ostalih su povučene. Velika vrijednost knjige su razgovori s više od 30 svjetioničara, odnosno njihovih članova obitelji. To su vrlo često storije više generacija, cijela jedna pučka nezabilježena mikro povijest vezana uz jednu profesiju. Sugovornici su i stručnjaci za tehnologiju iz Plovputa, potom povijesni pomorski autoriteti kao što je dr. Mithad Kozličić…

Jurica Gašpar, Gordan Smadilo i Igor Goić

Kako su izgledala ta vaša putovanja za svjetlom Jadrana?

Prije svega, bila su pomno planirana. Grupirali bismo svjetionike u pojedinom dijelu Jadrana, a onda usklađivali obaveze, prognoze… A valjalo je i razmišljati o troškovima. I nastojali smo ne putovati u doba ljetne gužve i općeg konfjužuna na moru, nego smo plovili u travnju i ujesen, kad jedrenje ima i elemente avanture. Ima tu i juga, i bure, i nevera… Neke smo situacije rješavali i uz pomoć svetoga Nikole. Htjeli smo pokazati kako se živi u tim teškim uvjetima. Na kraju naš GPS-trag putuje od Savudrije do Svetog Andrije na jugu.

U samom naslovu koristite termin legenda, nešto što u sebi ima i emotivnu konotaciju. S jedne ste se strane, dakle, bavili činjenicama, s druge pričama koje je život spleo oko takvih mjesta.

Ta pučka povijest jednako je fascinantna kao i ona službena. Oko svakog svjetionika stvarale su se priče koje svjedoče o imaginaciji ljudi koji su na njima radili. Već Savudrija ima ljubavnu priču, pa recimo Sveti Andrija priču o Lupudskoj ljepotici…. Ali nije samo ljubav utkana u legende. Recimo, priča s Glavata kaže da je pijavica 1950-ih godina digla more tako da su se svjetioničari skrili u lanternu i zatvorili škure. Kad su izašli, imali su što vidjeti. Pijavica je po cijelom otoku razbacala goleme količine ribe. Cijelo jato istovarila je na otok. Ili priča o požrtvovnosti s Porera, kad su svjetioničari tri dana vrtjeli feral da bi dali signal (nešto je bilo u kvaru) i spasili pomorce koji su plovili. Za to su 1967. godine dobili Plavu vrpcu Vjesnika! Ili najnovija iz studenog 2013. godine sa Sušca, kad je svjetioničar Ante Petković u noći odjednom čuo muziku s pučine. Mislio je da mu se priviđa. Kad je izašao, vidio je ispod lanterne golemi kruzer koji se jedva zaustavio i krenuo se okretati. Kapetan je, kasnije se doznalo, kao orijentir uzeo otok Sušac i uključio autopilot. I zaboravio ga isključiti. Bila bi to tragedija tipa Costa Concordije da posada nije u zadnji tren pred otokom shvatila u kojoj su pogibelji. Takve smo priče, eto, izvukli od zaborava.

Njih ne bi bilo da ih nije omogućio pothvat gradnje svjetionika koji je izvela Austro-Ugarska. Tom razdoblju posvećujete posebnu pozornost.

Ukupno 48 reprezentativnih svjetionika, koje je Austro-Ugarska sagradila u 19. stoljeću, ključni su dio sistema sigurnosti pomorske plovidbe, ali i hrvatska i europska kulturna i graditeljska baština. Koliki je to bio pothvat, najbolje svjedoči činjenica da je istodobno na talijanskoj obali Jadrana podignuto samo 20 svjetionika, dakle tri puta manje. Da biste napravili jedan ovakav objekt, prvo vam je trebalo na nekom nepristupačnom otoku ili odvojenom rtu napraviti luku gdje će pristati brod koji dovozi materijal i opremu. Potom je odatle do mjesta gradnje trebalo napraviti put pa tek onda podići sam svjetionik.

Impresivno je kako je Austro-Ugarska s tadašnjom građevinskom tehnologijom napravila lanterne koje i danas besprijekorno funkcioniraju, a koje su istodobno i arhitektonska remek-djela u kamenu i kovanom željezu kakve bi i danas bilo teško sagraditi. Fascinantni su i financijski pokazatelji. Gradnja jednog svjetionika u prosjeku je koštala između 10 i 12 milijuna današnjih eura, a Austro-Ugarska ih je na istočnoj obali Jadrana podigla više od 60 – od 1818. godine, kada je zablistao prvi veliki svjetionik Savudrija na prilazima luke Trst, do 1899., kada je svjetlosni signal upućen s posljednje lanterne napravljene na Rivanjskim sestricama.

Veliki je problem što kod nas povijesne građe o toj temi nema – sve je u Beču. Pritom, Austrija tada nije gradila ne samo svjetionike, nego i luke i lučice. Bez te infrastrukture  mi bismo danas bili crna rupa poput nekih afričkih zemalja. Nadalje, Austrija je radila puno na pošumljavanju obale, što bi, da su uspjeli do kraja u planovima, smanjilo utjecaj bure. Fascinantno je da su svi njihovi planovi bili mišljeni puno više od četiri godine. Za kraj, kad je Austro-Ugarska pala, uslijedilo je razdoblje teške nebrige, koje se tek u socijalističkoj Jugoslaviji počelo ispravljati. No tada se već ne grade svjetionici nego pomorska svjetla, kojih danas ih ima više od 1000. Na žalost, i u novo doba mnogi dnevnici svjetioničara, prevrijedni izvori za proučavanje njihova života, uništeni su. A i prema starim mehanizmima svjetionika odnosili smo se loše. Rijetki su očuvani, poput onog u bazi Plovputa u Splitu.

na Svetom Andriji: kao dijete 1988; momak 2005. i barba 2015. godine

Tvoja posebnost je što si sin svjetioničara, odrastao si na svjetionicima. Kako je tebi bilo dolaziti na takva mjesta?

Izrazito emotivno. Kad odrastate na Svetom Andriji ispred Dubrovnika, onda to shvaćate kao zdravo za gotovo. Tek kad se nađete na kopnu shvatite da je svaka vaša priča za ljude koji vas slušaju čista egzotika. Kako je bilo poći na Svetog Andriju? Nisam Proust pa to teško mogu tako prenijeti, ali to je uistinu potraga za izgubljenim vremenom. Moj je otac kasnije službovao na Jadriji pokraj Šibenika, koja je manje izolirana lanterna, ali opet posebna. Bili smo još na Sv. Ivanu, na pučini. Iz dječje perspektive, to odrastanje izgleda čudesno. Nismo bili sami, drugi svjetioničari imali su djecu i ja sam se s njima družio, znali smo otok u dušu. Dosta su česti slučajevi da na svjetioniku ne samo da žive obitelji, nego se iz jedne obitelji smjenjuju naraštaji. Tomislav Žuvela, sadašnji svjetioničar na Palagruži, tamo je od malih nogu jer mu je i otac svjetioničar. U njegovo doba na Palagruži je bilo desetero djece. Možete misliti kako je to izgledalo. Za djecu su svjetionici bili idealni jer su ih poticali na kreativnost, jer tamo doslovno nema ničega. Problem nije djetinjstvo na svjetioniku, problem je kad odeš na kopno. Nije se lako naviknuti na ljude.

Vlatko Ignatoski, u pozadini Rivanjske Sestrice

Kakav mora biti svjetioničar? Koja je razlika nekad i sad?

To moraju biti svestrani ljudi. Kako na početku priče sa svjetionicima, tako i danas. Oni moraju znati kako organizirati vrijeme i smještaj (što kad živite u gradu izgleda kao nevažan problem). Što hoću reći, morate moći preživjeti daleko od kopna, a nije to uvijek samo 15 do 30 dana. Moj je otac jednom zaglavio pola godine dok mu nije došla smjena. To, naravno, nije znao odmah i morao se snalaziti. Uvijek je bio moto: ako stojiš 15 dana, moraš se opskrbiti za 30. Jer što ako zapuše jugo, pa potraje? Nekad je znao puhati po 15 dana.

Dalje, moraš biti tehničar. Moraš znati popraviti ono što se ošteti. Na Poreru je rušilo od vrata, grilja, prozora, do broda… Moraš znati popraviti motor, dakle, moraš biti mehaničar. Tko će ti popraviti ako ti crkne motor, a ti na moru? Moraš biti elektroničar. Moraš znati loviti ribu. Moraš znati i kuhati. A što ćeš ako netko slomi ruku, a ti ne znaš dati prvu pomoć? A razlika onda i sad? Nekad je čovjek morao raditi više nego danas. Imao je dežurstva, danas ima sustave koji dosta toga odrađuju umjesto njega.

Kolika je uloga žene na svjetioniku? Do nedavno je važio propis da svjetioničar mora biti oženjen?

Od toga se odustalo, iako mislim da je austrijski argument za oženjenog svjetioničara jak. Supruga nije bila samo psihološka podrška, ona nije samo emotivni stožer, ona je često pomoćni radnik kojeg, na žalost, nitko nije priznavao ni plaćao. Moja je mater izgubila prst na dizalici pomažući ocu da spusti brod u nemirno more. Nije dobila naknadu iako se znalo da pomaže gdje može i kad treba.

Što kažeš onima koji kažu da bi na svjetionik? Jesi li poželio biti svjetioničar?

Kažem im, lako je reći, teško je odlučiti, a još teže ostati. Osim toga, nije lako dobiti mjesto, jer se puno više ljudi javlja nego što ih se može primiti. Nekad je na Jadranu radilo 200 ljudi. Nemam želju biti svjetioničar. Imam želju pisati, promovirati i širiti priču, ali biti svjetioničar, ne. Zašto? Pa probao sam taj život. Fale mi ljudi. Kad mi dođe, odem na lanternu onako, dva, tri dana. A onda se vratim punih baterija.

Svjetionik je mjesto na koje se ne može dolaziti kako kome padne na pamet. Malo se zna o nekim pravilima. To posebno vrijedi za ljeto.

Važno je znati da se o svjetionicima brine Plovput i da svoj posjet morate najaviti. Ako ti odobre, onda možeš pristupiti. Druga stvar je da moraš znati da si došao nekome u goste. Dakle, ući ćeš vjerojatno nekome u kuću. Pokucaj, budi fin – što ti znaš što čovjek radi u svom domu. Svjetioničari su u pravilu druželjubivi, ali vole red. A postoje divni običaji koji su nekad vladali vezani uz svjetionike. Na Svetom Ivanu, gdje je moj otac službovao, ribari bi uvijek navratili i ostavili dvije, tri kašete ribe. Jedino je pravilo bilo: mo’š s ribom što ‘oš, samo je ne smiješ prodavati! Drugo je nepisano pravilo bontona da se svjetioničaru nešto donese (ipak je čovjek daleko od kopna). A što donijeti? Kruh iz dućana (na svjetioniku se mijesi od brašna), friško meso. U pravilu, svjetioničari ne ostaju dužni, za meso i kruh iz dućana daju ribu ili domaći kruh. Dobro je donijeti i novine, bocu vina i ulja. To uvijek dobro dođe… Naravno, vremena se mijenjaju, sad su neki svjetionici pretvoreni u apartmane. Ta praksa postoji i u drugim zemljama. Po meni, sve je to legitimno, jer ostaje nama. Ponekad mi se čini da stranci u nekim situacijama to rade s većim marom nego mi.

Tvoj projekt ide dalje? Koji su sljedeći koraci?

Nakon knjige ide film na engleskom. Ideja je internacionalizirati priču, u čemu nam je podršku dao naš zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula. Malo koji projekt toliko promiče suradnju i prijateljstvo kao ovaj sa svjetionicima. Evo, samo naša priča veže Austriju, Hrvatsku, Italiju… Svakako ćemo inicirati da se na nacionalnoj razini obilježi okrugla obljetnica, 200 godina otkad je car Franjo osobno došao na Savudriju i upalio prvi svjetionik. To će biti 2018. godine. Mislim da imamo dovoljno vremena da se organiziramo i na dostojan način obilježimo taj dio naše pomorske i kulturne povijesti.

 

Knjigu „Legende svjetla“ možete nabaviti na:

https://www.facebook.com/svjetionici/

O autoru

Josip Antić

Here is a little something about me.

Ostavite komentar