Baština Gušti Ljudi

Gente di mare: Betinjani u društvu najvažnijih pomorskih muzeja Mediterana

Na tradicionalnom Forumu pomorskih muzeja Sredozemlja, koji je ove godine održan u jednom od najpoznatijih muzeja tradicionalne pomorske baštine, u talijanskom Cesenaticu, predstavnici Muzeja betinske drvene brodogradnje dobili su i priznanje za svoj dosadašnji rad. Evo dojmova ravnateljice betinskog muzeja Kate Šikić-Čubrić

Kate Šikić Čubrić, ravnateljica Muzeja betinske drvene brodogradnje u muzeju na otvorenom

Forum pomorskih muzeja Mediterana pod nazivom Pomorska kultura Mediterana, koji je od 4. do 6. svibnja održan u Cesenaticu, za mene i kolegicu bio je put u pomorski El Dorado. O muzeju tradicionalne pomorske baštine u Cesenaticu (Museo della Marineria) slušamo otkako se naš Muzej betinske drvene brodogradnje počeo graditi, o njemu su pričali svi pomorski znalci, postav izložbe  gledale smo na slikama.

Forum od 1998. godine u kontinuitetu organizira Udruženje pomorskih muzeja Sredozemlja (AMMM), a mi smo njihov član od prošle godine. Cilj Udruženja je da promiče zaštitu i razvija svijest o pomorskoj baštini mediteranskog bazena. Da bi to postigli, udruženi muzeji, institucije za upravljanje baštinom i kulturni subjekti koji djeluju na području pomorske baštine razvijaju zajedničke programe i podržavaju aktivnosti koje provode pojedine članice. Članovi dolaze iz različitih zemalja Sredozemlja, među kojima su Alžir, Hrvatska, Francuska, Gibraltar, Grčka, Italija, Malta, Portugal, Kneževina Monako, Slovenija, Španjolska i Turska. U Udruženju je 49 stalnih članova i desetak pridruženih, a osim našeg Muzeja betinske drvene brodogradnje, iz Hrvatske dolaze i Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Ekomuzej Kuća o batani, Pomorski muzej Dubrovnik i Ekomuzej Mošćenička Draga.

Cesenatico je gradić u pokrajini Emilia Romagna, ima nekih 26.000 stanovnika. Ima duge plaže, sivo-smeđi pijesak, šarene suncobrane i sigurno bi bio identičan susjednoj Ravenni ili Riminiju da u svojoj povijesnoj jezgri nema Porto Canale, kanal koji je 1502. godine projektirao Leonardo da Vinci. Od obale do početka kanala ima 10 minuta hoda. Bliže moru nalaze se razne koćarice, plivarice i brodovi za lov školjaka, uglavnom svi željezni. U večernjim satima oko tih je brodova živo, svi love i rade, a u kanalu, začudo, nema neugodnih mirisa. Jedini miris je onaj svježih škampi i ribe. Ugodno smo se iznenadile. Šećući dublje uz kanal, došle smo do živopisnih drvenih brodova, manjih i većih, različitih oblika i detalja. Bila je noć i rosilo je. Željele smo se počastiti dobrom večerom pa smo otišle u fini restoran. Osim vrhunske hrane, oduševila nas je i vrlo povoljna cijena. U Cesenaticu se jede jako dobra riba i morski plodovi, a to smo saznale idućih dana.

Sljedećeg je jutra svanuo topao i sunčan dan te smo požurile do Leonardova kanala. Brodovi koji se tamo nalaze čine ploveći postav Pomorskog muzeja iz Cesenatica i nekad su, zapravo, bili nukleus današnje zgrade muzeja. Ideja o revitalizaciji i očuvanju drvene flote u Cesenaticu postoji od kraja 1970-ih godina, a 1980-ih su se počeli vezivati prvi drveni brodovi u funkciji muzeja. Zgrada je sagrađena tek dvadesetak godina kasnije, ali je i danas nekako u drugom planu. Posjetitelja oduševi pomorska povijest, sačuvana in situ u drvenim ljepotanima. Nailazimo tamo na brodove poput bragoca, trabakula, lancie, topa, batane, parance razapetih jedara tradicijske crvene, žute i bijele boje na kojima se ističu grbovi ribarskih obitelji. Ukras brodova su unikatni karoci, mankuli, oči i prove ručno oslikane anđelima, svecima i zanimljivim detaljima. Kanalom dominiraju boje. U tom sam trenu poželjela da je naša murterska flota manje bijela, više vesela. Najimpozantniji je ipak trabakul „Giovanni Pascoli“, dug 20 metara, star 81 godinu. Nekad je služio za transport, a danas je sastavni dio plovećeg muzeja. Posjetitelji mogu pod stručnim vodstvom razgledati palubu, brodsku opremu, potpalublje u kojem se skladištio teret te kabine kapetana i mornara.

Samo muzej godišnje pojseti 35.000 posjetitelja, dok je za otvoreni muzej in situ broj posjetitelja nemoguće utvrditi

Muzejski postav u zgradi također je zanimljiv. Središnji eksponati su trabakul i bragoc, kompletno opremljeni, s razapetim jedrima. Neke od tema postava su drvena brodogradnja i upotrebljavani alati, jednostavni materijali i tehnologije uz pomoć kojih je čovjek stoljećima plovio morem i ribario, didaktički konopi, buceli i taje, vrste jedrilja, ribolovni alati, navigacijski instrumenti, brodski ukrasi koji su spašeni iz brodoloma te brojne druge teme. Nit koja povezuje predmete i daje im na važnosti su vrlo vješto napisane legende koje prate postav. Vjerno dočaravaju ljudske priče o vremenima u kojima se preživljavalo od ribarenja, a ribari i mornari su svakodnevno nositi glavu u torbi ne bi li zaradili kruh za svoje obitelji. Svaki predmet ima svoju priču i posjetitelja lako i vješto unosi u neko drugo vrijeme, a tekstovi su uistinu vrijedni čitanja.

Domaćin Foruma Udruženja pomorskih muzeja Mediterana bio je Davide Gnola, ravnatelj Muzeja u Cesenaticu. Jedan je od glavnih pokretača aktivnosti u svom gradu, a savjetima često pomaže i nama.

„Muzej na godinu posjeti oko 35.000 ljudi, odnosno toliko ih uđe u zgradu muzeja. Sam Muzej barki i brodova na otvorenom posjećuje neusporedivo veći broj turista od kojih sam muzej nema izravne materijalne koristi, ali zato korist ima cjelokupno turističko i ugostiteljsko gospodarstvo grada. Muzej sam po sebi nije isplativ, ali cijeli grad od njega ima koristi, što je vrlo važno za ovakav projekt“, kazao nam je Gnola.

Program Foruma sastojao se od izlaganja aktera očuvanja i promocije pomorske baštine Mediterana. Oni svi djeluju kao jedna velika obitelj, a vezuje ih činjenica da su svi gente di mare – ljudi od mora.

U ime našeg betinskog muzeja, ali i u ime udruga otoka Murtera, sudjelovala sam s izlaganjem pod nazivom „Drveni brod kao nositelj pomorske baštine“. Bila sam pozitivno iznenađena pohvalama na račun svega onoga što se u našem kraju radi na polju revitalizacije pomorske baštine, u prvom redu očuvanju drvenih brodova i s tim vezanih manifestacija. Možda mi preskromno gledamo na naša dostignuća, zaključila sam. Od kolega koji su sudjelovali na Forumu moglo se saznati koji su im trenutni projekti, na koje poteškoće nailaze u radu, kako pojedina društva gledaju na pomorsku baštinu i kako što bolje usmjeriti svoj rad.

Unurašnjost muzeja krije mnoštvo detelja umjetnosti tradicionalne brodogradnje

 

Na Forumu se biralo novo vodstvo Udruženja. Kao potvrda našem dobrom radu, glasovanjem svih članova udruženja izabrana sam da u sljedećem četverogodišnjem razdoblju budem članica Izvršnog odbora. Velika je to čast za jedan mali muzej poput našega, ali i zalog za dobru umreženost i podršku u budućnosti. Sljedeći forum održat će se u svibnju 2018. godine u Napulju, a do onda ćemo intenzivno sudjelovati u radu Udruženja.

Zbog kiše i ružnog vremena nismo uspjeli zajedriti na „Giovanni Pascoliju“, nego smo obišli susjednu Ravennu. Razgledavali smo prekrasne mozaike po crkvama i muzejima te vidjeli grob Dantea Alighierija. Putem kući posjetili smo gradić Comacchio, malu i netaknutu Veneciju koja tek čeka da bude otkrivena, te Chioggiu, pravi ribarski grad smješten na jugozapadnom dijelu venecijske lagune.

Ugodna četiri dana, nova saznanja, ponovljeno znanje talijanskog jezika, ali je i španjolski naučen u sapunicama također izašao na vidjelo, novi kontakti, produbljena stara poznanstva, lijepo iskustvo i, za kraj, s nestrpljenjem čekamo Napulj.

Gente di mare – ljudi od mora, kako to lijepo i gordo zvuči.

Autori fotografija  Franco Juri (Pomorski muzej Sergej Mašera Piran), Mirela Bilić i Kate Šikić Čubrić

O autoru

kate Šikić Čubrić

Ostavite komentar