Baština Brodovi Gušti Ljudi Plovidbe

Festa svetoga Vlaha slavila se i regatom oko mira i Lokruma!

Dubrovčani već godinama njeguju vikend-regate koje su same po sebi slavlje jedrenja i jedriličarskih druženja, a ova je bila posebna i po tome što se jedrila u čast parca, ali i po nastupu i pobjedi nove zvijezde pod jedrima: broda Stradivari skipera Jadrana Gamulina

Vikend liga? Pod jedrima?! Ako se u Gradu (a kad ste u Dubrovniku, ne trebate objašnjavati na koji grad mislite), onda ste na pravome mjestu. Ima tomu četiri godine da su u Orsanu pokrenuli rekreativno druženje pod jedrima želeći ispuniti prazninu što se otvori negdje izvan Viške regate i zatvori negdje početkom sezone. Sve su te regate priča za sebe, ali među njima jedna ima primat, a to je ona koja se zbiva u vikendu kada Grad slavi svoga sveca zaštitnika, svetoga Vlaha.

I tako u nedjeljno jutro, dok su kopneni hodočasnici s barjacima kretali put crkvice na Gorici, sedam jedrilica otisnulo se put mora.

„Ideja za vikend-ligu nastala je na inicijativi nas članova da se družimo i izvan prostorija kluba. Sistem je jednostavan, svaku sljedeću regatu, odnosno rutu, organizira drugi brod, tako da su svi jednako angažirani, ali i da se ne bi kasnije netko ljutio kako mu rute nisu po volji“, priča mi Dejan Kontić, jedan od članova kluba, inače profesor na dubrovačkom Pomorskom fakultetu, predviđajući kako će pripetavanje biti zanimljivo jer su meteorolozi najavljivali šiloko. Na žalost, dočekalo nas je i pratilo mrtvo more i nikakav vjetar, ali to dobrom druženju i slow motion-taktiziranju nije oduzelo na draži.

Ruta je bila svečarska, kretala je od Orsana, put luke Gruž i Grebena do Staroga grada s okretom oko Lokruma i, kako se u Dubrovniku kaže, „na se“, što hoće reći – povratak. Uza sveca, ova regata imala je još jednu zvijezdu – brod Stradivari, a na njemu dva vrhunska svirača jedara – Jadrana Gamulina i Balda Miloglava. Njih su dvojica zajedno u Italiji kupili jedrilicu građenu za 100 milja Lago di Garda, regatu na najvećem jezeru u Italiji smještenom u podnožju Alpa. Festa svetoga Vlaha bila je prigoda da prvi put zajedri pod „bandijerom od Grada“.

„Kad je zaplovila, smatrala se jednom od najboljih jedrilica. Ne čudi što je nazvana Stradivari, po najvećemu umjetniku u izradi vrhunskih violina.  Nije tada imala ‘balkone’, oni su napravljeni jedno sedam godina poslije. Brod je napravljen od karbona i teži samo 2080 kilograma, što je za brod dužine 12,70 metara nezamislivo. Gaz mu je tri metra, ima samo 500 olova, a u ‘balkonima’ ima rezervoar za 250 litara vode sa svake strane. List kolumbe težak mu je 300 kilograma. Dakle, dolje imamo 800 kilograma te 200 kilograma opreme, ispada da samo trup teži 1000 kilograma, što je lagano da ne može biti lakše“, pričao je Jadran, kojemu nije smetalo da, iako sa slomljenom nogom, po brod u studenome ode u Italiju. Nije mu smetalo ni sada da regataje iako se koristi štakom. To mu valjda dođe kao dirigentski štap.

Kad je start pomaknut prema Grebenima vidjelo se od šiloka -ništa

A vrijeme je kao stvoreno za Stradivarija, s dva balkona te vodenim balastom ima sposobnost poletjeti na puno manjim brzinama vjetra nego ostali. Znalo se i da je njegov najveći konkurent glasoviti brod JK Orsana Dubrovnik.

S gosparom Jadranom imao sam čast jedriti i učiti tijekom prošlogodišnjih vikend-regata, a ovaj put prigoda da uživam pod jedrima pružila mi se na Dubrovniku, čiju su posadu činili Srđan Kurajica, Bruno Jelić, Denis Vukas, Davor Dužević, Marko Falkoni i Jelena Vlahović.

Jedrenje je poseban sport, traži jedinstven spoj eksplozivnosti i strpljenja. Ovaj se put tražila druga odlika, jer je zbog potpune bezvjetrice start pomaknut na 11 sati i izmješten je pred Grebene. Sedam jedrilica posložilo se pred najpoznatijim dubrovačkim hridima boreći se više s mrtvim morem nego li sa škotama i škotinama. Zavaljeni na sve strane, milili smo put Grada, Lucy je na samom startu uhvatila laganu prednost, ali taman toliko da naljuti Stradivarija. Ali nismo se ni mi dali – puhali smo mu za vratom kojih 50 metara iz krme.  Naravno, dok se jedri po bezvjetrici, ima se vremena i za detaljnije analize, pa i onu da je Stradivari u prednosti jer je nedavno tek spušten u more, trup gladak i lakše sklizi morem.

Dubrovačke vikend regate izvrsna su kombinacija dubrovačke opuštenosti i jedriličarskog uigravanja

„Nemoj me krivo shvatiti, meni je, kao skiperu Dubrovnika, dolazak Stradivarija u našu flotu velika radost, to nam jača pozicije među regatašima na cijelom Jadranu. Već ćemo na Uskršnjoj regati, koja pada za dva mjeseca, vidjeti koja će se od naših posada bolje uigrati. Pariramo pri samom vrhu s dva vrhunska broda“, priča mi Denis, dodajući kako su baš ove vikend-regate, iako se doimaju jako ležernima, vrlo korisne. Ekipa se tu uigra za nastupe na većim regatama, a znamo na ovakvim trening-regatama zamiješati posade da bismo svi sa svima zaplovili i upoznali te male sitne jedriličarske detalje svakoga od nas.

„Dubrovnik i JK Orsan uvijek su prijateljski nastrojeni prema drugim klubovima i jedriličarima tako da je bilo već par upita, kako iz Cavtata, tako i iz drugih gradova, da dođu i s nama zajedre. Ja im kažem, vez ćemo riješiti, a dobro jedrenje je zagarantirano. Jedan od članova posade, premda je još na fakultetu, zavolio je jedrenje te je postao redovni član Orsanove posade. Moja je karijera počela baš tu prije tri godine. Naravno, imao sam iskustva kao i ostali ljudi s mora, ali jako se puno tu može naučiti, samo čovjek mora željeti“, kaže mi Boris. Iza sebe ima već par nastupa na velikim regatama, ali kaže da ne može odabrati najdražu, svaka ima svoju čar. A koje su druge rute, pitam znajući da je ova posebna, moglo bi se reći hodočasnička, sjećajući se da sam s Jadranovim Južnim vjetrom znao ploviti do Elafita.

Svaka regata obavezno je popračena fotkom obožavatelja na visinskim pripremama

„Nekad znamo jedriti oko otoka Svetog Andrije, ali i do Cavtata. Havarija nikad nije bilo. Liga jest opuštena, ali se plovidba ozbiljno shvaća. Kormilari obično imaju sastanak sat do sat i po prije regate te se tada vijeća kud će koji te ako su bove ili otoci u igri, gdje se koja s koje strane ostavlja“, priča Boris, a onda se razgovor i pogledi upravljanja prema gradu, mirima i Porporeli naglo prekidaju – nešto se ispred nas događa.

Na nekih 300 metara od nas Stradivari je uspio uhvatiti refulić te lagano poletio prema Lokrumu. Kod nas na Dubrovniku Nenad, taj dan zadužen na škotama prednjeg jedra, brzo nateže genovu pa i mi hvatamo reful i ubrzavamo prema otoku. Svaki akvatorij priča je za sebe, ima masu trikova kako uhvatiti taj proplamsaj vjetrića i na njemu se šlepati dalje, a iza svakoga stoji veliko iskustvo plovidbe baš u tom kraju. Nekad se vjetar hvata bliže kraju, nekad malo dalje (u Splitu je to dilema pod Brač ili pod Šoltu).

Zajedno sa Stradivarijem, mi smo svoju zagonetku s vjetrom odigrali znatno bolje od ostalih. Njihova je procjena bila da se „bolje dat malo vanka“ u nadi da će tamo biti više vjetra, ali tamo nije bilo vjetra, nego je bilo kurenta koji ih je vukao put Italije. Kod Lokruma je već vrijeme za spinaker. Dok se čeka Denisov znak, Srđan mi, vadeći baštun, dobacuje: „Ovdje nema fiksne pozicije i zadatka,vidiš di kome treba pomoći i tu uletiš, bitno je da funkcionirate svi dobro kao tim.“ A onda kao fino posložen stroj posada odradi manovru: spinaker je gore, genova dolje, Dubrovnik hvata brazdu Stradivarija.

Festa s ove i s one strane mira: baš negdje kad su jedriličari okretali Lokrum, s Orllanda je svečano spušten barjak Svetoga Vlaha

„Prije smo jedrili po nekim svojim bodovima, a od ove godine počeli smo ih zbrajati po ORC-u, tako da će rezultati od sada biti potpuno službeni“, kaže Denis, dodajući kako jedriličari Dubrovnika žive život na moru i ne zadržavaju pogled samo na svom akvatoriju: prate kada su koje regate i redovno u njima sudjeluju cijelu sezonu, od Uskršnje, južnodalmatinske, Barkolane do Viške.

Vjetar se potrudio da put „na se“ bude zabavniji: jedna za drugom odrađena je poja la banda, za neiskusne manevar u kojem prelet booma zna biti stresan, ali s ovako uigranom posadom problema nije bilo. Kod Grebena, pak, promjena taktike, Denis predlaže da se skida spinaker i stavlja Code-0, jedro površinom manje od spinakera, ali veće od genove i čvršćeg materijala pa može podnijeti veće i jače refule vjetra. Budući da smo zašli iza punte – s jedne strane okruženi Daksom, a druge Babinim kukom – ušli smo u malu zavjetrinu i to je bilo dosta Stradivariju da utvrdi vodstvo ispred nas. Još nas je, kad smo došli podno mosta,  povuklo od Rijeke Dubrovačke.

U analima vikend-regate ostat će zabilježeno: Regata svetoga Vlahe završila je pobjedom Stradivarija, Dubrovnik je drugi, a Lucy na trećemu mjestu.

Ovogodišnju regatu Svetoga Vlaha s novim brodom Stradivari osvojio je jedan od napopularnijih gradskih skipera (a i šire) Jadran Gamulin, kojem nije smetala ni ozljeda. (u sredini),  desno skiper drugoplasiranog Dubrovnika Denis Vukas, lijevo skiper trećeplasirane Lucy  Gordan Sentić

Vikend-regate i inače završavaju marendom posada i skipera, a budući da je riječ o „parčevoj festi“, ova je bila i dodatno podebljana biranom hranom i kapljicom.

Kad je prva glad utažena, nije trebalo čekati dugo da se otvori debata, sa svakoga stola čulo se viđenje regate, gdje je tko izgubio vrijeme, a gdje tko odradio dobar posao. Iskusniji pričaju, mlađi slušaju i pamte. Da vam ne otkrivam baš sve, samo ću vam reći: u gradu koji živi more dosta je i malo vjetra da se učini – velika festa.

O autoru

Jakov Antić

Ostavite komentar