Baština Ljudi

Dubrovačka pomorska baština neiskorišteno je blago Hrvatske

U tjednu u kojem se obilježava Noć muzeja o novim idejama prenošenja slave dubrovačke pomorske baštine razgovarali smo s Đivom Bašićem, višim savjetnikom Pomorskog muzeja Dubrovnika

 

„Od stručnjaka i majstora za galijune najbrojniji su, a valjda i najsposobniji, u ovom [Sredozemnom] moru Dubrovčani.”

„To su vam najbolji pomorci na Jadranu. Njihovo poštenje i ispravnost čine da im sve nacije Europe povjeravaju svoje pa i najvrjednije brodske terete.“

„Tirensko bi more bilo gotovo dubrovačko jezero kad ne bi bilo prisutnosti Marsejaca (prvo skromne, koja se povećava nakon 1570-ih).“

Đivo BAšić, viši savjetnik, Pomorski muzej u Dubrovačkim muzejima

Spomenuta tri citata nisu riječi nekog domaćeg nekritičkog zanesenjaka, izrekli su ih pripadnici drugih naroda u različitim razdobljima, a svi ističu neupitan doprinos Dubrovnika pomorskoj baštini čovječanstva. Prvi je 1602. u djelu „Nautica Mediterranea“ izrekao Bartolomeo Crescentio, drugi je 1804. zapisao francuski poručnik Sponville, mjeritelj Napoleonove vojske za dubrovačko područje, a treća konstatacija dolazi od Fernanda Braudela, povjesničara i najvećeg autoriteta  kad je povijest Sredozemlja posrijedi. S tim sam podsjetnikom počeo razgovor s Đivom Bašićem, višim savjetnikom Pomorskog muzeja u sklopu Dubrovačkih muzeja i jednim od strastvenih zaljubljenika i promotora tog dijela nacionalne baštine. Razgovor ima povod – rađen je uoči tradicionalne Noći muzeja u kojoj će svoj obol dati i muzej u kojem gospar Đivo djeluje, ali je ujedno i pokušaj da, kad je pomorska baština posrijedi, skrene pozornost na jug. Zvuči pomalo paradoksalno, ali čini se da unatoč neupitnom značaju, Dubrovnik zaostaje kad je riječ o suvremenijim pristupima interpretacije pomorske baštine. Primjerice, trendovi koji su započeti 2004. godine otvaranjem eko-muzeja Batane u Rovinju i obnovom tradicije latinskog jedra na Murteru i Srednjoj Dalmaciji, kao da se sporije spuštaju prema jugu. Na koji način unaprijediti njegovanje dubrovačke baštine, jedno je od pitanja koje smo postavili u razgovoru vođenom u Đivinu uredu, koji bi sam mogao biti neka vrst pomorske memorabilije. Ne samo po broju knjiga, fotografija i drugih morskih artefakata, nego i po poziciji: prozor mu gleda točno na Veliku glavu, najveći mul u staroj gradskoj lučici. Tamo gdje je jednom sve i počelo.

Vineta staroga gradskoga porta

„Dubrovačka pomorska baština fenomen je koji treba poseban pristup. Ne umanjujući ono što je napravljeno u drugim sredinama – a uistinu je vrijedno – Dubrovnik je od početka pomorsko čudo. Od XVI. stoljeća Dubrovačka Republika prva je na Sredozemlju – prije je bila u vrhu s Mlecima i Genovom – a po prekooceanskim trgovačkim jedrenjacima dubrovačke su zastave treće na svijetu (iza španjolske i nizozemske).  Uostalom, naziv ‘Argosy’, koji je ušao u opću jezičnu upotrebu diljem svijeta, znači ‘dubrovačka lađa’. Dubrovčani nisu samo vrsni pomorci, oni su genijalni brodograditelji. Osim glavnog brodogradilišta u staroj luci Dubrovnika, do gradnje velikog brodogradilišta u Gružu 1526., još u XIV. stoljeću postojala su brodogradilišta u Stonu te na obližnjim otocima – Lopudu, Šipanu i Koločepu. O tome kakva je bila kvaliteta gradnje, govori Nikola Sagri (Sagrojević) u djelu ‘Razlaganja o promjeni plime i oseke Zapadnog oceanskog mora’ objavljenom 1574. On zapisuje da su dubrovački brodovi ‘najčvršći na svijetu’ i da su sagrađeni od najbolje drvene građe, tako da na njima nije potrebno ni po 10 godina obavljati popravke podmorskog dijela korita broda, dok su takvi popravci na drugim brodovima znatno učestaliji. Ta velika brodogradnja imala je, međutim, utjecaj i na ono što se danas zove malom brodogradnjom. Brodove su imali svi, prvo zato što su morali, ali i zato što su to voljeli. Gruž je bio mjesto gdje su se radili jedrenjaci, najveći brodovi dubrovačke flote. Gradilo se, međutim, i na otocima, i to uglavnom manji brodovi. Jedan od najboljih primjera kako su ‘stari Dubrovčani’ mislili na svoje bodule jest taj da su redovne subvencije bile veće onome tko je odlučio svoj novi brod sagraditi na otoku nego onome tko ga je gradio u jednom od gruških brodogradilišta. Danas je slika na žalost potpuno drugačija, otoci se napuštaju, linije zimi su gotovo pa nikakve .“

Gradanja u gruškome škveru

 

Te povijesne činjenice i još mnoge druge posjetitelji mogu vidjeti u vašem Muzeju. Koliko se, međutim, ta pomorska prošlost danas može osjetiti u samome gradu. Na primjer, replika „Karake“ pokazuje da se pomorska baština može dobro uklopiti u suvremene trendove. Je li to jedina mogućnost novijeg pristupa?

Mnogo replika i modela koje danas koristimo u turističke svrhe građeno je na temelju slika i prikaza. Šteta što nije ostalo više nacrta, teško je zamisliti kakva su to remek-dijela bila. Ti stari dubrovački škverovi nisu stali s radom s padom Republike. Upravo je gruško brodogradilište napravilo 13 brodova koji u to vrijeme nisu imali para na cijelom Mediteranu. Najveći je bio brod građen potkraj 19. stoljeća pod brojem 12 simboličnog imena „Dvanaesti dubrovački“ (trinaestom su zbog praznovjerja preskočili broj i dali ime „Petka“). Brodogradilište se zvalo „Novi škvar“, a danas je to sve nasuto i na tom se mjestu nalazi gruški park. Taj 12. brod bio je nosivosti 1200 tona, plovio je Mediteranom stalno, a o njegovim plovidbama 1951. govorio je tada živući član posade Ivo Birimiš, koji je na zadnjemu svojemu vijađu izgubio nogu. Kaže Birimiš: „Ma kako ga neću falit kad je to bilo nešto bolje od lastavice. Koliko puta bi viđeli koji brod na orizontu, pa u nekoliko ura ostavi ga po krmi. A na moru je sto ko labud.“  Kad je Dvanaestica porinuta u Gružu, u kamari mu je stala tabela, a na njoj je pisalo: „Svuda će te sreća sretati i od morskijeh čuvati vala jer si pred carem čestitim s našijeh se srinuo žala.“ Zašto to pričam, da pokažem kako je brod bio taj neizostavni dio novog trenda, tog posebnog  spoja pomorske muzeologije i turizma da nije prodan Talijanima – u Anconu. Danas imamo „Karaku“, što je dobar primjer, ali ona ne iscrpljuje moguću interpretaciju goleme pomorske baštine. Svakako je jedan od glavnih problema, uz novac, i održavanje. Mjesta za takav brod nema u Starome gradu, a porat Gruž je pun. Troškovi takvih projekata su veliki, sumnjam da bi se Grad upuštao u takvo što.

Primjeri nekih drugih sredina pokazuju da su neki projekti ipak zaživjeli. Vi ste svojedobno nudili novi pristup. Ako se dobro sjećam, čak ste se zalagali za snimanje filma o jednom javnosti manje poznatom dubrovačkom pomorcu.

Njegovanje pomorske baštine veoma je širok pojam i ne iscrpljuje se samo s obnovom ili prenamjenom broda. To je posao koji, na primjer, kreće od izložbi, snimanja različitih oblika video-materijala, predavanja… Uključuje sudjelovanje u igrama, zbivanjima, radionicama za izradu i obradu predmeta tradicionalnim načinima. U tom kontekstu spominjao sam fascinantnu priču o Dubrovčaninu Matu Đorđiću (Matteo Giorgi, Matheus Viti de Georgio, 1329-1400.) prema kojem su pirati s Kariba ili neke slične interpretacije dječja igra. On je bio „general mora“ – pomorske države imale su naziv generale del mare za zapovjednike posada i brodovlja. Rođen u Dubrovniku, pustolovne ćudi, trgovački je profitirao, kupio brod i raznoliku skupocjenu robu. Susrećemo ga u Veneciji 1366. i Valoni 1371. kao organizatora trgovine i predstavnika dubrovačkih trgovaca, zatim kao kneza Dubrovačke Republike 1372. te uglednog vlastelina, poslanika pri diplomatskim misijama i zapovjednika dubrovačke državne flote. Kao vrsni poznavatelj rukovanja brodskom artiljerijom, dobio je 1378. zadatak da s gradskih zidina bombardira sve venecijanske galije koje bi se drznule ući u morski tjesnac između Grada i Dubrovniku obližnjeg otočića Lokruma. Sudjelovao je u sukobu Genove i Venecije 1378. nanoseći Mlečanima znatne gubitke dvjema dobro naoružanim galijama koje je Dubrovačka Republika poslala za potporu Genovi, vješto je izbjegao pomorski okršaj kod Chioggie te je tim zaslugama dobio genoveško plemstvo. Trima galijama je 1383. kod Korčule uspio zarobiti nekoliko francuskih galija koje su gusarile i plijenile u dubrovačkim vodama. Sudjelovao je i u vojnom pohodu 1389. na ondašnju gusarsku luku Bari, kada je neutralizirao nekoliko gusarskih brodova, a bavio se i organizacijom lova na koralje. Predlagao sam da se snimi film upravo tog naslova – General of the Sea – ali sve je ostalo na prijedlogu.

Mali škver na Poprporeli izazvao je zanimanje domaćih i turista

U kojem bi smjeru profiliranje nove dubrovačke pomorske priče trebalo voditi?

Prije svega to mora biti prepoznato i kao zajednički interes, kao što su to, recimo, prepoznali u Rovinju ili Betini. Bilo je u Gradu i drugih ideja, recimo još potkraj 1990-ih godina postojao je prijedlog da se na dijelu Malog arsenala napravi „živa“ radionica izrade tradicionalnih plovila, tako da bi se na tom dijelu popločavanjem bez nasipa materijala omogućilo da se takva plovila porinu u more. Sve bi se to odvijalo na očigled posjetitelja i građana Dubrovnika. Nisam ja jedini pokušavao potaknuti novi pristup: prije nekoliko godina na Porporeli podno Muzeja organizirana je mala škola brodogradnje. Projekt je prošao iznenađujuće dobro, ljudi su bili prezadovoljni, tako da je to najbolji dokaz da ljude to zanima. Nadalje, na Lokrumu na inicijativu dvojice Dubrovčana radila je s izuzetnim uspjehom ljetna škola brodogradnje. No, za korak dalje, za ozbiljno promišljanje njegovanja i promicanja dubrovačke pomorske baštine, nisu dovoljna samo ideja i privatne inicijative. Kažem, iza te priče valja stati cijela zajednica, odnosno Grad, i to razraditi i na muzeološkoj i na komercijalnoj razini. Nadalje, priču bi trebalo i dislocirati, organizirati barem sezonske eko-muzeje po otocima na kojima su bile brodogradnje.  Dubrovačka Republika nije samo bila unutar gradskih bedema, nego se rasprostirala od Korčule do današnje granice s Crnom Gorom. Uostalom, zato se i nazivala pomorskom.

 

O autoru

Jakov Antić

Ostavite komentar