Baština Ljudi Zrno soli

Da je Paskoje gradio Kaše ko što ih suvremenici paze, dubrovački porat odavno bi otpuhao šilok

Nekad su po njima dubrovačku lučicu nazivali Porto Cassone, a štitile su Grad ne samo od juga i valova, nego i od napadača. Danas su ruševne i zapuštene, a mogle su bi s nekim pametnim projektom biti ponos i atrakcija jednog od najljepših porata Mediterana

Znate li koji je najstariji čuvar od porta u Hrvatskoj? Davno prije modernih lukobrana i valobrana i njihovih austrougraskih i mletačkih prethodnica – u dubrovačkom portu napravljene su Kaše. Povijest kaže kako se zbog jakih juga i delumbija što su poznate na području ondašnje Republike, Veliko vijeće još 1347. složilo da se na ulaz u luku mora postaviti valobran (dug 25 sežanja, oko 51 metar) s kojim bi se ispod gradskih zidina stvorio mali bazen pripitomljenog mora odijeljena od pučine.

Gradnja Kaša počela je 1484. godine i završila 1486. prema nacrtu poznatoga dubrovačkoga graditelja Paska Miličevića. Ove će godine biti 531 godina otkako stoje u moru pred Gradom.

Dum Pasko rođenjem nije bio iz Grada. Smatra se da je vjerojatno potekao iz Stona ili okolice i da je rođen 1440. Kao mlad, bio je učenik Michelozza di Bartolomea (Firenca, 1396. – Firenca, 1472.), prvog talijanskog renesansnog arhitekta i kipara koji je ideje renesanse iz Firence donio u Dubrovačku Republiku i na istočnu obalu Jadrana, a u Gradu je boravio od 1461. do 1464. godine. Pasko je od 1466. do 1516. bio glavni arhitekt Dubrovačke Republike, a njegovo najvažnije djelo je Palača Sponza. U Gradu je sagradio kružni bastion pod tvrđavom Sv. Luke, Vrata od Pila i kameni most ispred njih. Od svjetovnih zgrada naročito se ističe pročelje zgrade Velikog vijeća (kasnije porušeno) i Arsenala. Osim na dubrovačkim zidinama, radio je i na stonskima te tamošnjoj luci. Takav meštar prihvatio se 1485. gradnje Kaša, valobrana građenog po uzoru na valobrane i lukobrane rimskih luka, čije ime u sebi nosi tajnu tehnike gradnje.

Taj bastion kontra podivljalog mora u temeljima je imao drvene sanduke – ili, kako se u Gradu kaže, kašete – ispunjene kamenjem. Potom se oko njih nabacivalo krupno kamenje koje ih je štitilo od udara valova. Danas to ime nosi samo valobran, ali dugi niz godina cijeli bazen ondašnje dubrovačke luke od Porporele do podno Lazareta zvao se po njemu – Luka Kašun ili po talijanski Porto Cassone.

Zna se i koliko je njihova gradnja stajala: točno 5700 dukata, što je mala cijena jer su stoljećima branile dubrovački porat. U prošlosti su Grad branile ne samo od mora, nego i od iznenadnih napada budući da su Kaše bile dio fortifikacijske obrane. Dužina Kaša na strani Luke je 82,50 metara, a s vanjske, pučinske strane, 79,50 metara, dok je širina prema jugu, odnosno na glavi lukobrana prema ulazu u Luku 7,50 metara, a na glavi prema sjeveru, odnosno prema Pločama, 10,80 metara. Površina iznosi 775 četvornih metara.

Sondiranja su pak pokazala da su graditelji umjesto cementa koristili vulkansku prašinu (pepeo), koji se u dodiru s vodom pretvara u tvrdi spoj. U nekim sondama pronađen je santorin, vulkanski pepeo s istoimenog otoka iz Egejskog mora.

Kao dodatno osiguranje, Grad je štitio debeli lanac dug 130 metara povučen od tvrđave Svetog Ivana preko Kaša do mosta pod Pločama.

Svoju ulogu Kaše imaju i danas jer štite turističke brodice i barke domaćeg svijeta, iako su im snage umnogome oslabjele, i to ne samo zbog pet stotina godina, koliko odolijevaju šiloku. Kaše su oštećene više puta, prvi put u velikom potresu 1979., a nije im, kao ni Gradu, pomoglo ni to što su upisane u UNESCO-ovu listu baštine: JNA ih je bombardirala sa Žarkovice tijekom Domovinskog rata.

Najprije je veliki potres iz 1979. dobro uzdrmao Kaše, a onda su ih dodatno oštetila bombardiranja JNA i četnika sa Žarkovice

Iako se o obnovi Kaša govorilo još nakon velike trešnje iz 1979., obnove na njima nije bilo do danas. Spominjali su se EU-fondovi, radili proračuni… Obnova bi prema jednom izračunu stajala 25 milijuna kuna, ali se dogodilo nije ništa. U međuvremenu su na Kašama jednom prigodom osvanule i – ovce. Dovezao ih je dubrovački umjetnik sa zagrebačkom adresom Stjepan Grbić, a u sklopu umjetničkog performansa 2012. godine da bi simbolizirale posljednju preostalu mirnu oazu.

Od tada Kaše, ta jedinstvena i zanemarena mikronautička lokacija, žive svojim tihim životom o kojem najviše znaju oni koji svoje barke vezuju u redovima iza valobrana. Željko Leoni jedan je od onih s najdužim stažem i, kako voli reći, s najboljim pogledom. Po majci s Lokruma, po ocu iz Grada, kaže kako je on jedini Dubrovčanin što je svoju mladost proživio u Starome gradu (tako domaći nazivaju dio grada unutar zidina), a cijelo je vrijeme bio dio njega. Njegova kuća omeđena morem s jedne strane, a zidinama s druge, reklo bi se, na mjestu VIP-lože, u prvome je redu na barke u portu.

Željko Leoni, u počasnom prvom redu u zaklonici valobrana Kaše

„Moj je prozor taman gledao u porat, tako da sam s njega uvijek vidio barke, a osobito malu i veliku barku moga oca“, priča mi Željko. Kaše su posebne i po tome što za njih morate imati dvije barke: jednu veću za ozbiljno more i manju kojom ćete doveslati do te velike vezane usred porta.

„Ona manja stajala je točno ispod moje ponistre pa nije nikakvo čudo da sam prije proveslao do Kaša nego li prohodao. Još kao mali čekao sam da mi otac ode nekamo barkom da se dočepam njegove manje barke i zaveslam po portu“, kaže Željko, čiji je otac stolar i brodograditelj, tako da su sve barke koje su imali – hand made.

„Danas je drugačije značenje za riječ barka, skoro pa je izgubila ono ponosno i časno značenje. U nas u Gradu barka je onaj brod koji imaš, bila to jahta ili kaić. Prvu barku što je moj otac napravio držali  smo u trećem redu od Kaša. Barkom smo ljeti vozili turiste na Lokrum ili do Lapada. Za novu barku drvo smo skupljali 20 godina i kad smo je  sredinom 1970-ih sagradili, dobili smo vez na Kašama – ajmo reć, prvi red partera“, priča s nostalgijom Željko dodajući kako je u to vrijeme život na moru bio potpuno drugačiji.

„Broj ljudi u gradu bio je veći, a barki manje. Danas se bojim da će barke uskoro nadjačati broj ljudi. Čak je i raspored vezova u luci bio drugačiji. S vremenom su barke vezane u redove, što je donijelo puno više reda u luku i stvorilo puno više mjesta. Naše mjesto na Kašama nalazilo se bliže tvrđavi Svetog Ivana, a sada smo bliže sredini“, objašnjava mi kako se uglavnom veći brodovi vežu bliže tvrđavi, a manji bliže mostu. A spominju li se današnji nasljednici dubrovačkih pomoraca na Kašama slavnih dana?

Zimska idila iza kaše za ljetne sezone s navalom brodica s kruzera učas se pretvori u morski gužvanac

„O tim danima i danas ima znakova, ali na žalost zbog opće zapuštenosti nisu dovoljno istaknuti. Vidiš ove velike kamene bitve, tu su se nekad vezivali dubrovački galijuni. S vremenom su ih istisnuli parobrodi, a kako su brodovi postajali čađaviji i veći, tako se porat počeo seliti u Gruž. Tada su Kaše pripale domaćem svijetu i postale neko posebno mjesto naroda od mora kao što je, recimo, u Splitu Matejuška“, priča Željko pokazujući mi kako su Kaše tek dio maloga gradskoga morskoga teatrina. S druge mu je strane Peskarija s istezalištem ispod mosta od Ploča, gdje vlasnici manjih barki često za bilo koji  kvar izvlače svoje barke i onda ih uz konzilij popravljaju, pituraju i druže se.

„Mnogo nas tamo drži svoje pomoćne barke kojim doveslamo do broda. Moja barčica inače stoji ispod mog prozora, ali budući da je brod donedavno bio u škveru, i nju sam ponio da je sredim. S obzirom na to da smo svi ođe na Kašama domaći, ni atmosfera ne može biti drugačija nego prijateljska. Svi si međusobno pomažemo i uskačemo gdje možemo. Na kaže se bez razloga u Gradu: Ako nemaš briga, kup barku! Svako malo netko se ogrebe, nekome motor prestane radit, zafali cima ili mu zalutali turist stane na mjesto… Najviše se međusobno zovemo kada nemamo kako s broda na se (što će reći, za vratiti se s Kaša na kraj)“, kaže Željko objašnjavajući mi kako je imati vez na ovoj lokaciji svakako i prednost i mana. Vezati se na ovakvome mjestu znači biti dio jednog Mediterana koji se sve više gubi. Uz to, cijena je pristupačna, lučka uprava ostvaruje profit na raznoraznim taksama pa cijene za domaće zbilja nisu velike.

Osim korištenja drvenih kašuna Paskoje je, pokazuju sundiranja, kao vezivo koristio i vulkanski pepeo sa Santorinija

„U drugu ruku, ljeti nekad zna biti kaotično, osobito kada dođu kruzeri“, govori mi, ali ne treba puno objašnjavati. Sredina je ožujka, šilok se diže, a u kasno prijepodne luka je puna izletničkih brodova koji turiste vode na razgledavanje panorame grada. To su uglavnom mali privatni brodovi i većina ih je vezana upravo ovdje na Kašama.

„To je konfužjun u začetku. Tijekom ljeta, kad se tom broju pridruži velik broj domaćih koji žure da što prije odu na kupanje te svima njima još dodajte i pokojeg skipera koji radi na jednodnevnim ili poludnevnim izletima i kojem je pick up spot upravo Velika glava, odosno najveći mol na Peskariji, dobijete veliku gužvu u šesnaestercu. Najveći problem je kada svemu tome dodate ‘male pomoćne brodove’ s kruzera, koji su usidreni na sidrištu ispred Dubrovnika. Tada nastane pravi kaos. Deseci brodova iskrcavaju i ukrcavaju svoje putnike. Ali kolegijalnosti uvijek ima, pustiš njih, tebi se ionako ne žuri“, priča mi Željko, ali ne misli da je za to krivac lučka uprava.

Još koji dan i istelište ispod zidina postat će pravi mali morski teatrino

„Oni svojim radio-kanalima dosta dobro reguliraju promet. Nije njihova krivnja što nam je Peskarija zagušena brodovima. Vjerojatno bi znak za ograničenje brzine smanjio gužvu, ali mislim da nisam jedini kad kažem kako kruzerima nije mjesto na Peskariji“, kaže dok nam se priča vraća na nikad obavljeno renoviranje Kaša. Pokazuje mi Željko iz blizine kako se kamenja odvajaju jedno od drugoga i pet stotina godina star valobran sve se više naginje da upadne u more. Iz županijske lučke uprave govore da će restauracije biti, ali da konkretnih planova zasad nema. Županija sama ne može podnijeti trošak restauracije, bio je poslan zahtjev za europske fondove, ali – nije prošao drugi krug.

„Mi domaći spremni smo pomoći. Eto, neki su nas dan sve selili u Lapad jer dok se snimao Robin Hood naše su im barkice kvarile dojam u kadru. Nismo se bunili, ali sad bi se koji solad mogao uložiti i u Kaše. Nadam se da će staro kamenje izdržati još toliko da napokon netko smisli plan koji će proći kroz EU-fondove“, priča Željko dok se s barčicom na vesla vraćamo na istezalište ispod mosta od Ploča.

Dan se okreće na se, šilok sforcaje, Kaše polako tonu u mrklinu.

 

O autoru

Jakov Antić

Ostavite komentar