Gušti Ljudi Zrno soli

Corto Maltese, balada o mornaru kakvih više nema

U Bologni se 19. ožujka zatvara izložba posvećena 50. obljetnici prvog izdanja stripa o mornaru koji se rodio bez sudbinske linije na dlanu. Evo zašto naš Ivica Brkić misli da su poruka autora Huga Pratta i lik Corta danas aktualniji nego ikad

Ime mi je Corto, Corto Maltese. Rođen sam 10. srpnja 1887. na Malti, majka mi je bila andaluzijska Ciganka, otac engleski mornar… Ono čega se najbolje sjećam jest dan kada sam otišao s Malte ukrcavši se na Vanitu, jedrenjak s tri jarbola. Otad sam plovio po svijetu…

Tako o sebi zbori Corto Maltese, misteriozni i šutljivi mornar koji je mnogim generacijama začinio mladost toliko da nisam mogao odoljeti, a da proteklog vikenda ne skoknem do Bologne u Museo della Storia, tek koji dan prije zatvaranja velike izložbe o 50 godina putovanja kroz legendu. Obljetnica je posvećena sjećanju na 1967. godinu, kada je Cortov genijalni tvorac, Venecijanac Hugo Eugenio Pratt (1927-1995) nacrtao i izdao najpoznatiju avanturu serijala o Cortu Malteseu „Balada o slanome moru“.

Moja je generacija (u prosjeku rane šezdesete) imala mnogo stripovskih likova, ali meni, možda zato što sam trudbeničku priču počeo kao ACI-jev mornar, nitko nije ubrizgao volju za putovanjem, istraživanjem i potragom za sobom kroz nove ljude i predjele kao Corto. Usput, ime mu na u španjolskom žargonu znači „osoba hitrijih prstiju“, lupežina, ali i „kradljivac tuđih osjećaja“. Kad se tomu doda da je rođen bez sudbinske crte na dlanu, pa ju je sam ucrtao britvom, naznačivši tako da će sam odrediti svoju sudbinu, ne treba objašnjavati kako nije bilo klinca (a bogami ni starijih) kojeg bar nakratko nije ponijela priča o mornaru s rećinom u lijevom uhu.

Ono što ovu izložbu čini plovidbom koja se ne odbija jest da se na više od 400 eksponata s originalnim crtežima i citatima neprestano  prelijevaju fantazija i zbilja, miješaju fiktivna Cortova i zbiljska Prattova biografija. Ono što je Cortu Valetta, Prattu je Venecija (iako je rođen u Riminiju), ali jednako kao što je stripovski mornar napustio svoj porat, tako je i Pratt odjedrio iz Jadrana.

Hugo Eugenio Pratt (1927.Rimini,- 1995. Grandvaux, Švicarska)

Već kao desetogodišnjak Pratt se s obitelji preselio u Etiopiju, ali mu taj odlazak (kako tvrdi u autobiografiji „Želja da se bude beskoristan“) nije teško pao čak ni kad su ga kao trinaestogodišnjaka silom regrutirali u kolonijalnu policiju pa je tako ponio titulu najmlađeg Mussolinijeva vojnika. Njega su, međutim, više od „svetoga rata za čast nacije“ zanimale – mlade Etiopljanke, od malena zauzevši prezriv i anarhističko-slobodarski odmak od krutoga svijeta ideologija i građanskih normi.

„Mislim da bi žene bile divne kad bi im mogao pasti u naručje, a da im istodobno ne padneš u šake“, reći će koje desetljeće kasnije Corto Maltese (u knjizi „Žene Corta Maltesea“ Michel Pierre je nabrojao čak 22 šarolika ženska lika!).

Nakon etiopske epizode, Pratt se vraća u Italiju, ali se potkraj 1949. godine, s nepune 22, već ukrcava na brod za Buenos Aires. Tamo će crtati stripove i družiti se s likovima za koje se vjerovalo da ih je moguće susresti samo u stripu:  Dizzy Gillespie, nacist Eichmann, Židovi iz udruge Sinagoga, čak i neki ustaša Dušan, koji je za Peronovu tajnu policiju „nastavio sa svojim pozivom ubojice“.

Hugo u Južnoj Americi putuje, ljubi na sve strane (u rekordnoj 1963/1964. dobio je četvero djece s tri različite žene) i crta. Ali do povratka  u Italiju i „Balade o slanome moru“ teško da bi ušao u povijest magije pravljenja stripova.

Kako je izgledao rad na toj prvoj legendarnoj tabli u kojoj Corto in media stres pluta usred Pacifika na splavi – sam k’o novorođenče?

„Imala sam dvije ili tri godine. Tata je radio u dnevnoj sobi našeg venecijanskog stana blizu prozora terase. U trenutku kada tek kreće s poslom promatram ga kako, sjedeći pred papirom, uranja svoj kist u staklenku s vodom. Pero i tuš su na stolu. Iz pozadine dolazi prigušena glazba njegova prijatelja Dizzyja Gillespieja. Ne govori, usredotočen je na svoj posao. Crta prvu tablu ‘Balade o slanome moru’.“

 

Tako priča Prattova kći Silvina, jedina članica obitelji koja je imala dozvolu za boravak u ateljeu. Nešto kasnije, 1970. godine, Pratt se seli u Francusku i tamo četiri godine surađuje s magazinom Pif Gadget, za koji piše kratke epizode o svom tada već slavnom junaku. Godine 1974. vraća se dužim stripovima te stvara serijal „Corto Maltese u Sibiru“. Na epizodama je Hugo Pratt radio do lipnja 1988., kada je izdan posljednji nastavak iz serijala – „Mu“. Prema kasnijem Prattovom pričanju  inspriacija mu je bio Burt Lancaster u filmu „His Majesty O’Keefe“, iz holivudskih 30-tih, ali s velikom razlikom Corto je uvijek, ma gdje bio i prije svega bio – Mediteranac.

Sve u svemu, 12 je Cortovih epizoda. O uspješnosti svjedoči niz međunarodnih nagrada, ali i uvrštavanje na listu 100 najboljih knjiga 20. stoljeća, gdje stoji uz Camusova „Stranca“, Kafkin „Proces“ i Proustov veličanstveni ciklus „U potrazi za izgubljenim vremenom“. Onima koji pak sumnjičavo podižu obrvu tek citat Umberta Eca: „Kad god želim nešto naučiti o životu i stvarnosti, iznova čitam Corta Maltesea.“

Priča Cortova života slaže se polako, Pratt kao slučajno u svakoj epizodi ostavlja poneki  zagonetni fragment plovidbe započete 1904. godine, kad Corto prvi put zajedri rutom put  Dalekog istoka, Muskata, Bombaja, Singapura, Rangoona i Šangaja. Koga sve na svojim putovanjima nije sreo, od vjerskog mistika Rasputina, preko Josifa Visarionoviča Džugašvilija, poznatijeg pod nadimkom Staljin, do u Južnoj Americi američkih književnika Jacka Londona i Eugena O′Neilla, a u Trstu slavnoga irskoga književnika Jamesa Joycea. Tu su i Butch Cassidy, pa crveni barun Manfred von Richthofen, Enver-paša, jedan od organizatora genocida nad Armencima, D’Annunzio i Hemingway, kojeg je upoznao u Crnoj Gori. Usporedno se sa zbiljskim facama miješaju trgovci bijelim robljem i oružjem, zločinci, mafijaši i odmetnici, luđaci, vitezovi, vragovi i šejtani…

Među njima. a ni sam nije svetac, bordižaje Maltežanin, lutalica po vlastitu izboru – jer kad fanatici opsjednu kopno, podignu utvrde od ideja, vjera, novca i nacija, jedino još more može biti domovinom na kojoj su pustolovina i prijateljstvo jedine putovnice. U tome i u onom nenadmašnom balansiranju iza svjetova propisane zbilje vjerojatno leži najveća Cortova draž. Tarot, kabala i mistika, s kojima se Corto obilato služi, nisu ovdje u službi stvaranja nove propisane istine nego razobličavanja svjetovnih laži.

Kome je pak do kronologije: Cortu se trag gubi 1936. i to nimalo slučajno u Španjolskom građanskom ratu. Pratt ga nije ubio, ali mu nije bez vraga zameo trag baš tada – jer španjolska gvera, ne zaboravimo, bila je, po mnogima, zadnja romantična bitka čovječanstva.

Iz toga bi, međutim, bilo potpuno nemaštovito zaključiti kako je Cortovim nestankom i Prattovom smrću priča o zagonetnome mornaru  završila. Zamišljen kao utopija posebnog odnosa prema svijetu i morima, Corto je živ dok god ima onih koji su takav odnos prema životu spremni iskušavati i sami. Uostalom, njegova omiljena knjiga je Moreova „Utopija“ (koju nikad nije pročitao do kraja!).

U tom smislu izložba posvećena Cortu i Prattu u Bologni i velik interes za nju prije svega pokazuju koliko nam takvi likovi nedostaju. Danas puno više nego prije 50 godina, kada je Pacifik na površinu izbacio tog vagabunda zlatnog srca.

O autoru

Ivica Brkić

Ostavite komentar