Baština Brodovi Ljudi Plovidbe

Brodovi stara kova: ‘Vapor je arivo, dizbarko pasađere i subito partio nase’

Jadrolinijina „Postira“, građena 1963. godine, zadnja je iz linije četiri sestre blizanke, koje su ispisale posebnu povijest Jadrana. Danas vozi liniju od Grada do Elafita i upravo se vratila iz beauty-salona

Kada su je u pulskom brodogradilištu 1963. gradili najbolji ondašnji meštri u škveru, sigurno nisu ni pomišljali da će „Postira“ više od pola stoljeća kasnije i dalje ploviti morem. Danas, kao dama u najboljim godinama s napunjene 54 i svojim kapetanom i vršnjakom Lukom Šoletićem, svaki dan četiri puta vozi turu od Dubrovnika do Elafita i natrag ili, što bi se u Gradu reklo – na se.

„Bila zima ili ljeto, otoci su dobro povezani, a u srcu sezone, u srpnju i kolovozu, vijađamo i više od četiri puta“, govori nam barba Luko dok izvodi manovru otiskivanja i kreće na prvu turu iz Gruža prema prvoj postaji, Koločepu.

Postira u novu, za nju jednu od svojih posljednih sezona, kreće ušminkama

Na komadnome mostu vlada opuštena atmosfera dok kapetan standardnim postupkom za brod s dva propelera, jednim naprijed, a jednim straga, okreće brod na mjestu. Premda se vidi da tehnika na mostu nije iz ovoga stoljeća, sve radi besprijekorno. Dok prolazimo zadnje molove nove gruške marine, mornar dolazi na most i govori kapetanu kako se danas ukrcalo samo tridesetak putnika. „Nije ni čudno za ovaj dan“, objašnjava kapetan, „oblačno je i diže se jugo, a i kiša će padati.“
„’Postira’ i ja skupa smo već 19 godina. Nakon naveganja na Atlantskoj plovidbi, sredinom 1998. godine dobio sam posao kapetana na redovnoj liniji. Kako me tada slušala, tako me sluša i danas. Ali, slušamo i ja i moja posadu nju. Evo, taman se sada vratila s remonta, gdje je, kako se mi u posadi šalimo, bila kao u beauty-salonu. Ojačali su joj trup, zamijenili par ruzinavih vijaka i naša je ljepotica spremna za novu sezonu. Znate kako je rekao jedan moj kolega: ‘Postira’ je brod, a sve ostalo su kocke“, kaže barba Luko dok „Postira“ brodi put Koločepa.

Redoviti sistematski pregled obavi se svake godine prije sezone i svaki ga put prođe bez problema. „Postira“ je jedina koja danas plovi od četiri sestre blizanke, koje su napravljene početkom 1960-ih u Malom Lošinju i Puli pod simboličnim nazivom „kvartet 4P“: „Perast“, „Porozina“, „Postira“ i „Punat“. Brodovi su to, kaže kapetan, savršenih dimenzija i karakteristika za otočne linije i našu obalu: dužine 44 metra, širine osam metara, gaza tri metra, maksimalne brzine 14 čvorova, kapaciteta 450 putnika i 30 tona nosivosti. Sudbine su im ipak različite. „Punat“ je  pretvoren u restoran u Rijeci, „Porozina“ je završila u rezalištu, a „Perast“ je zajedno s tri člana posade stradao u Domovinskom ratu.

Barba Luka Šoletić Postirin je vršnjak, na komandnom mostu s posadom

„’Postira’ je jedna od starijih dama koje plove ovim akvatorijem, a bolje od nje nema. Plovio sam po svim morima svijeta i mogu vam reći da je ovo jedna od najtežih ruta, na Jadranu posebno. Gruški akvatorij uzak je i, posebno u ljetnim mjesecima, jako napučen. Pristaništa su na otocima mala i ljudi upravo te molove koriste za kupanje, što sigurno nije uobičajena praksa nigdje na svijetu. Također, mislim da je velika greška napravljena gradnjom marine unutar luke. Tendencija svih luka na svijetu je širiti njezino područje, a mi sve radimo uže. Šteta je da se ne iskoristi prirodna marina koju nam pruža tijek Rijeke dubrovačke. Od Mokošice do mosta maknuo bi se veliki pritisak s Gruža, a i grad bi se proširio“, razmišlja na glas kapetan.

Sposobnost manevriranja „Postira“ više je nego dobra, dapače, iako se već dugo priča o novom brodu, a sada već postoje i konkretni planovi za brod koji bi bio pet metara duži i metar širi te bi bio tek neznatno brži od naše stare dame.

„Zasad ne postoji brod koji bi je mogao dostojno zamijeniti. Vidjet ćemo hoće li to uspjeti. Što se brzine tiče, ova tura i ne trpi brže. Kao što vidite, od mula Jadrolinije do punte od mosta propisana je brzina manja od četiri čvora, dok od te točke do otočića Daksa propisana brzina mora biti manja od šest čvorova“, priča barba Luka, dodajući kako je ruta dinamična. Kapetanova računica je sljedeća: s tri porta pristanka, putovanje traje manje od sata pa se brži brod ne bi ni isplatio – gdje bi uopće razvio brzinu?

„Kapacitet broda je zadovoljavajući, otoci su sve popularniji. Nekad pomislim kako bismo bili puni i da imamo brod od nekoliko tisuća mjesta. Ljeti zna biti vrlo iscrpljujuće, radno vrijeme je ujutro od šest navečer do devet, radi se tuta forca, bez prestanka, brod je dupkom pun. Rijetko se događa da nismo puni do vrha, ali se nikad ništa loše nije dogodilo“, priča kapetan Luko, kucajući rukom od drveno kormilo u nadi da tako i ostane.

Najbliže nesreći, prisjeća se, bili su prije par godina, kad su se vraćali u grad. Skupili su s Lopuda skupinu Iraca u rasponu od 20 do 30 godina, očito u stanju malo veće veselosti nego ostali gosti.

Prava postoja – Kalamota

 

„Nismo ih previše obadali. Problem je nastao kad smo se približili Gružu na samo 30 metara od mola. Vidio sam jednoga kako skače s prove s lijeve strane, a ubrzo i još jednoga s desne. Kada vam čovjek padne u more, inače je uobičajena procedura da okrenete kormilo do kraja u stranu s koje je čovjek pao tako da dođe do izbijanja krme u suprotnu stranu da ga sila propelera ne bi privukla. Kada vam se dogodi da je s obadvije strane čovjek u moru, stvari su mnogo kompliciranije. Taman kad sam se spremao zašijati jer je prostor za manevriranje bio vrlo mali zbog toga što je ‘Nona Ana’, također putnički brod, koji vozi na relaciji Dubrovnik-Mljet-Hvar-Split bio ispred nas, jedan od mornara javio mi je da ih je još nekolicina skočila s krme. U tom sam trenutku znao da je sada sve u Božjim rukama, oštro sam zašijao i akoštao brod što sam brže mogao. Izašao sam brzo na ogradu sa strane i kada sam prebrojao sve glave koje su skočile kako izlaze iz mora, odahnuo sam“, kaže kapetan Luko.

Đivo: Postira je brod, trajekti su kašuni

A da je bilo gužve na „Postirama“, bilo je. Svaki je dan u srcu sezone borba s hrpom turista, koji se, u nadi da što brže pronađu osvježenje na Elafitima, često guraju na ukrcaju i iskrcaju. „Postira“ je otočanima ono što su autobusi i tramvaji na kopnu, a i mnogi hoteli i restorani većinu manjih narudžbi šalju po njoj. Kad samo jedan dan zapuše orkanska bura i brod ne isplovi,  Elafiti su odsječeni.
Kako se približavamo Kalamoti (dubrovački naziv za Koločep), tako posada ima sve manje vremena za razgovor, ali su zato turisti tu.

Monica i Chad, mladi bračni par tridesetogodišnjaka, „navučeni“ na nordijsko hodanje, odabrali su Dubrovnik i njegove otoke za spoj relaksacije i rekreacije.

„Ne volimo gužve, dosta nam je toga u New Yorku, otkud dolazimo. Brod nam se sviđa, dapače još i više sada kad znamo koliko je star, a vidimo da je perfektno očuvan. Ovako stare, a funkcionalne stvari teško možete vidjet negdje vani. Sigurno je da su ovo posebne plovidbe i da vraćaju ugođaj na moru kakav je bio nekad“, kaže Chad dok mu objašnjavam kako Jadrolinija zbog zahtjeva novog doba okreće novi list u svojoj povijesti i počinje uvoditi trajekte na svim otočkim prugama. Garbunjeri prekrasnih vitkih linija i oni kasnije,  pogonjeni dizelskim motorima, polako odlaze u povijest ustupajući mjesto brodovima koje stari mornari nazivaju „plutajućim kašetama“, zamjerajući im da  nemaju formu i ljepotu broda.

Domaći svijet iako najprije kaže kako je kod broda važno da bude točan, već u drugoj rečenici priznaje: Postira nam je kao drugi dom

„Turisti nekako više padaju na šarm starih vapora. Domaćima je, čini se, važno samo da ne kasnimo u polasku i dolasku, ali mislim da je to samo na površini, itekako su vezani uz ‘Postiru’. Ušla je ona u narodne priče, čak joj je i jedna izložba posvećena. Za otočane ‘Postira’ znači život, s njom se prvi put zaplovi iz rodilišta i posljednji put kad se ide na vječni počinak. Ona nije samo brod, mi je doživljavamo kao živo biće“, kaže Đivo, jedan od starijih mornara na „Postiri“.

„Brodovi su nekad bili građeni da traju dugo – a ne kao danas, već nakon 10 godina lagano postanu neupotrebljivi“, govori Đivo dok se priprema baciti cimu jednom od domaćih, koji uvijek čekaju na molu da prime konop.

„Jedini smo brod pa teret često putuje s nama, od novih mašina za apartmane na otoku preko robe za restorane do madraca za hotele. Mi mornari damo ruku da sve prođe što bolje i da se obavi što brže“, kaže Đivo.

Dolazak vapora na otok uvijek je najvažniji događaj, a mol se pretvori u pravi teatrino

Pristanak u Koločepu ne traje dugo, što bi se na dubrovački reklo, „vapor je arivo, dizbarko pasađere i subito partio nase“.
Uz opušteniji razgovor i stajanje u Lopudu,  bliži se kraj i turi: iskrcavam se tamo gdje „Postira“ spava, na otoku Šipanu, točnije u luci Suđurađ.

Gledam je s rive, želim joj mirno more. Ako „Postira“ jednoga dana na pruzi za Elafite odmijeni neka modernija varijanta, a priča se čak da je za vezu s dubrovačkim otocima zainteresiran i famozni Uber,  nadam se da  brod ipak neće u rezalište. Da ima načina, govori priča o još jednom legendarnom bijelom vaporu – „Karlovcu“

“Karlovac” je 40 godina povezivao dalmatinske i kvarnerske otoke s kopnom. Sagrađen je davne 1955. godine na navozu splitskoga škvera od kojeg je Jadrolinija naručila tri putničko-teretna broda kapaciteta 300 putnika i 11 tona tereta. Prvi je u „bijelu flotu“ uplovio „Karlovac“, a ubrzo i njegovi blizanci „Ozalj“ (do 1991. „Valjevo“) i „Tijat“ (do 1997. „Ohrid“), koji i danas održavaju putničke pruge u šibenskom i lošinjskom akvatoriju.  Za usporedbu s današnjim uvjetima rada, posadu je tada činilo čak 36 pomoraca.

Nakon havarije stroja u 1990-ima, Jadrolinija ga je 1995. godine prodala tvrtki Diomis kao staro željezo i dugo je bio privezan uz lukobran lučice u splitskom Spinutu. Tu je brod dočekao 2003. godinu i tegljenje u jedan turski škver, gdje je trebala biti obavljena rekonstrukcija. Radovi su dovršeni 2006. godine u Splitu, a brod je ponio ime „Emanuel“. Od tada plovi na kružnim putovanjima Jadranom, gdje može ukrcati 36 putnika u 18 luksuznih kabina o kojima skrbi sedam članova posade.

Još jedan pogled na „Postira“ sa željom da, kada tome dođe vrijeme, doživi – novu mladost. Ma kako se zvala!

Bijeli vapor još će dugo biti – najljepša priča Jadrana.

 

O autoru

Jakov Antić

Ostavite komentar