Brodovi Gušti Ljudi

Biogradski ‘homo maritimo’ sa svojom Fjakom lansira novi nautički hit – ‘small game fishing’

Robert Šangulin pomiče granice domaće nautike još tamo od 1980-ih, kad je s ekipom windsurfera projedrio Jadran s talijanske strane na hrvatsku ili kad je u novom mileniju Biograd gurnuo u sam vrh nautičkih sajmova Jadrana. Sada se odvažio na novi iskorak: nudi novi format – plovidbe koje se po stilu i namjeni može držati vrijednim dijelom jadranske nematerijalne baštine

Ima brodova, kao što ponekad ima i ljudi, koji se rode pod sretnom zvijezdom. Takva je Fjaka, brodica koja poput garofula strši u biogradskoj lučici, toliko da smo se od prve zapiknuli za nju.

Ta rapska gajetica što ju je daleke 1964. za svoju dušu u legendarnu škveru na Barbatu napravio meštar Pičuljan zasigurno bi poživjela dobro i dugovječno i u matičnom akvatoriju, ali teško da bi doživjela da postane vjesnik sasvim novog trenda u domaćoj nautičkoj ponudi – small game fishinga. Ali kako je od Raba došla do Biograda?

Prednost Fjeke je i tu tome što se s njom možete vezati toliko duboko u uvali da imate zajamčeno spavanje “u tvrdo”

Priča kaže da je jedan Biograđanin u to doba prolazio pokraj Pičuljanova škvera, od prve se zaljubio u 6,80 dugu barčicu, koja se od betinskih gajeta razlikuje po krmenoj ravnoj palubi. Ljubav je bila tolika da je šjor Pičuljan odlučio da se Amoru ne valja suprotstavljati i da će gajeta imati novi dom u Biogradu na Moru. Tada je još nije kitilo ime Fjaka, koje će na kraju postati i njezin program.

Plovila je lijepa Rapka u biogradskim vodama i više od ribarske trudbenice bila brod za dušu. S tom namjenom prešla je i u ruke Ive Šangulina i malo po malo dotrajala, dok jednog dana nije postala glavna briga njegova sina Roberta, lika koji je poput barke na svoj način dio jadranske maritimne baštine.

Taj danas 55-godišnji „homo maritimo“ s morem je još od malih nogu, kad je prve milje učinio sa stelama i laserima, a do danas je u 30 godina kao skiper po Jadranu i drugim morima učinio više od 100.000 nautičkih milja. Tamo negdje sredinom osamdesetih s ekipom biogradskih entuzijasta windsurfa sudjelovao je u dvije traversade. Prva je od Ancone put Biograda krenula 1988., a prekinuta je nasred Jadrana pri neveri s udarima vjetra od 70 čvorova. Cijeli pothvat za HRT je svojom kamerom zabilježio milenijski Šime Strikoman.

Dvije godine kasnije na istoj ruti uspjeli su u 24-satnom neprekidnom jedrenju spojiti talijansku i hrvatsku obalu, a pothvat je ostao zabilježen kamerom Ante Granika. Robert je kasnije bio jedan od trojice surfera koji su surfali od Krke do Mljeta (sa Zoranom Maksanom i Kristijanom Vrdoljakom), a s istom je ekipom na dasci prešao od Brijuna preko Kornata do Mljeta. Sve je svojom kamerom zabilježio legendarni Mario Saletto.

Još u Jugoslaviji Robert je vodio charter-bazu, skiperirao po Jadranu, Grčkoj i ostatku Mediterana, bio instruktor jedrenja za TUI-jev Robinson club u Turskoj te Heinz-Stickl sailing camp na Lago di Gardi…

“Znaš li ti što je ovo? To ti je automatski pilot za gajete. Nema mu ravna!” (Snimio Marko Knežević)

Budući da je po zanimanju ekonomist informatičar, Robert je vodio i poslove koji nemaju baš veze s morem, ali je svoju profesiju i more najbolje povezao kao jedan od utemeljitelja danas izuzetno uspješnog Biogradskog nautičkog sajma. Nadgledao je i proizvodnju brodova Alaska u Šangaju. Bio je i osnivač prvih eko-udruga i utemeljitelj i prestižni jedriličar Jedriličarskoga kluba „Eol“. Neko je vrijeme vodio i konobu u kojoj je u gastronomiju pokušao prenijeti svoju filozofiju koja mu je donijela nadimak Fjaka.

„Velika je greška zamijeniti fjaku s lijenošću. Fjaka je uzvišeno stanje uma i tijela u kojem se svemu što radimo pristupa pomalo, bez pritiska, s guštom. To je valjda cilj kojem teži cijelo čovječanstvo, samo dok se negdje drugdje postiže  izglađivanjem i meditacijom, kod nas je ona – nematerijalna baština koja bi, ako je ne zaštitimo, mogla nestati. Ako sam u čemu dobar, onda je to sigurno plovidba ‘kolafjaka’ (navigare con la fiacca, što bi se moglo prevesti s polako, lagano, sporo, s guštom)“, priča Robert dok se ukrcavamo na Fjaku, brod kojem je namijenio posebnu ulogu da bude neka vrsta filozofskog pomagala za promicanje – dobrog bivanja na moru.

„Fjaki sam namijenio istu onu ulogu koju je imala cijeli svoj vijek, da bude brod za razonodu, mali ribolov i istinsko uživanje. Samo ono što se onda držalo normalnim, danas je postala takva rijetkost da su takva krstarenja prava mala putovanja za izgubljenim vremenom i vrijednostima“, priča Robert dok nam objašnjava transformaciju koju je prije dvije godine prošla Fjaka. U originalnoj verziji barka je imala  jarbol i standardna jedra (glavno i flok), što, naravno, ima svoju draž, ali budući da je namjena bila oživjeti „odlazak na more po starinsku u modernim uvjetima“, Robert je morao učiniti neke ustupke.

Demontažom jarbola i izgradnjom nadkabine dobio je stajaću visinu u kabini i uvjete za višednevni boravak na moru. Fjaka je dobila frižider, škrinju, plinski štednjak i spremnik s tekućom vodom i kemijski WC, nudeći komoditet za boravak na moru za dva do tri člana posade. Tako uređena Fjaka podsjeća na domaću minijaturnu i pristupačniju verziju Menorquina.

U Fjaku je Robert ugradio nekoliko osobitih nautičkih „inženja“ koji spajaju tradiciju s modernim željama. Tu su četiri foteljice sa stolom koje u tren mali kokpit pretvaraju u otvoreni salon ili automatski pilot za gajete – nadmoćniji klasičnom kad je posrijedi kruženje oko kuželja što ga stvaraju usplahirene srdelice dok ih pod vodom progoni tuna.

„Kad sam s obitelji iskušao Fjakine sposobnosti, zapitao sam se – a zašto taj osebujni, autentični stil rekreativne plovidbe ne bih ponudio i drugima. Nemam ništa protiv klasičnog čartera (uostalom, i sam skiperiram), ali on ima neke druge zakone i logičnosti. Često mi je žao kad vidim kako moji gosti stiješnjeni u sedam dana pokušavaju pohvatati različite točke hrleći za nezaboravnim doživljajima. Veći brodovi imaju donekle limitiran kontakt s morem. Vi se s njim ne možete uvući pod otok, morate sidriti, a spavati na sidru ili, kako mi kažemo ‘u tvrdo’, zaštićeni u dubini (pličini) vale, to je nešto sasvim drugačije. To mogu samo naše male barke. S druge strane, big game fishing ima svoja pravila igre koja su na neki način slična svim mjestima na kojima se takav tip nautičke ponude nudi. No, zašto zanemariti small game fishing, koji držim našom posebnom baštinom? Znam, odnosno nadam se da postoje ljudi koji sanjaju baš o takvom boravku na moru. Takve ljude jurnjava ne zanima, ne zanima ih ni plovidba koja se miješa s adrenalinom što ga budi lov na veliku ribu. Oni žele Jadran kakav je uvijek bio i kakav jest, ako mu se na pravi način pristupi. To znači, zaploviti kad ti vrijeme dopusti, krenuti u nepoznatom smjeru, ne biti opterećen destinacijom ni ulovom, jer uvijek se za marendu uhvati. A sve se odvija u ritmu ta-ta-ra-ta-ta-ta, što ga lagano otkucava Yanmar dizel od 18 KS. Može on uhvatiti sedam čvorova, ali idealna brzina je tri, četiri, s potrošnjom manjom od dvije litre na sat“, priča Robert dodajući kako su easy going plovidbe namijenjene posebnoj vrsti ljudi.

„Mogu to biti parovi, mogu biti prijatelji, ali i neznanci koji žele provesti opuštajući vikend, samci. Važno je samo da žele iskušati i usvojiti nešto od naše bogate jadranske maritimne baštine, koja nije samo umijeće gradnje brodova nego i način plovidbe i njezino konzumiranje. Nedavno je i mali ribolov zaštićen kao nematerijalna baština. Moji gosti ne moraju biti iskusni ribolovci, jer ako žele, ja im mogu održati malu ‘školu panulavanja živom ješkom’ ili kako uhvatiti kojeg arbuna, špara, škrpinu, oradu ili uz malo sriće kojega zubonju oli licu, gofa“, priča Robert.

Ali to nije sve – Robert je i strastveni fotograf i otočni planinar. Budući da je povezan s globalnim fotografskim bratstvom, vjeruje da će mnogi od njegovih danas virtualnih prijatelja fotografa poželjeli s njim zaploviti i kroz objektiv otkrivati ljepote Kornata, Telašćice…

A kako to izgleda kad Fjaka krene u nepoznato, čitajte u reportaži „Plovidbe po starinsku“, koju ovih dana s Robertom zajedno pripremamo.

 

Što bi rekao Robert, „navigare – vivere est…“

O autoru

Josip Antić

Here is a little something about me.

2 komentara

  • E moj autoru clanka. Ja to radin vec 7 godina 5 km od Biograda u Pakoštanima. Svaka cast tom coviku na ideji, da mi je znati odakle mu samo? Haha

    • Poštovani,
      hvala vam na javljanju. Vjerujemo da u našoj priči vidite našu želju da promičemo autentične hrvatske pomorske običaje, te da ćete se u njihovom promoviranju pridružiti Robbiju i njegov Fjaki. Puno važnije od toga tko se prvi sjetio je kako dobru ideju u zajedništvu što bolje realizrati.
      U tom smislu mnogo uspjeha želi vam uredništvo Morskoga prasca

Ostavite komentar