Ljudi Plovidbe

Avantura 2016: S jedrilicom od 100 eura od Ankarana do Krfa

U dane kad se zbrajaju prošle i snivaju nove plovidbe, vodimo vas na neobično jedrenje što ga je ovoga ljeta poduzeo Igor Stropnik zaputivši se uzduž Jadrana do Grčke na katamaranu od 5,5 metara

Igor Stropnik nije nepoznato ime za one koji prate jedrenje s dozom avanturizma, nekom vrstom „alpinizma na valovima“. Taj tridesetogodišnji profesor kineziologije, Ljubljančanin s polovicom obiteljskog stabla u Zagrebu, jedrima izvodi ono što bi se moglo usporediti s penjanjem na vrh Himalaje – bez boca s kisikom na najveće planine. Nije da Igor ne voli morsko društvo: kao profesionalni član posade jedrio je od Palma de Mallorce do Malte. Na ruti od Paname do Tahitija prešao je Pacifik, a za zabavu je skiperirao po Jadranu, Bahamima… Ali takve plovidbe nije doživio kao izazov.

grcija-film-still023Zato tradicionalno svakog ljeta, još otkad je s prvim laserom odlazio pod Velebit pa jedrio od Novog Vinodolskog do Zadra, poduzima privatne ekspedicije. Godine 2012. s malim 3,9-metarskim katamaranom na napuhavanje zaplovio je od Nordkappa na jug do Narvika, zatim preko jezera Tornetrask i rijeke Torne do Baltičkog mora, a potom i do Stockholma, prešavši u 45 dana više od 2500 kilometara. U srpnju 2015. odabrao je „sigurniji“ brod, ali je ruta bila još više pomaknuta prema sjeveru. Smještena je na područja oko Sjevernog pola, a Igorova je plovidba trajala 15 dana tijekom kojih je prešao 1100 milja. Jednom je malim katamaranom odjedrio do Dubrovnika i natrag, druge se godine laserom spustio do Albanije… Kamo god da se zaputio bilo je ludo i nezaboravno – jedino s Grčkom dosad nije imao sreće.

grcija-film-still015

„Već sam tri puta probao jedriti sam u Grčku – bez uspjeha. Jedanput je bilo premalo vjetra, drugi me put uhvatilo kišovito ljeto, treći sam put imao prespor brod. Ovoga ljeta odlučio sam da idem, pa kud puklo, i to sâm samo u jednom smjeru jer teško se vratiti iz Grčke zbog sjeverozapadnog vjetra”, priča Igor, koji je rukavicu izazova bacio Posejdonu u lice tako što je u avanturu krenuo s 30 godina starim katamarančićem što ga je kupio za stotinjak eura.

„Ta kopija Darta 18 (5,5 metara) bila je u lošem stanju, ali sam ga nekako skrpao. I otisnuo se…“ priča pokazujući rutu s početkom u slovenskom Ankaranu. Opremu je pospremio u vodootporne vreće vezane za trampoline. Karte i GPS bili su u mobitelu, sigurnosni kajak na napuhavanje na mreži.

„Od Slovenije do Mljeta imao sam dosta slab vjetar, osim par puta jake bure, ali je katamaran strašno brz. Do Mljeta mi je trebalo 12 dana. Spavao sam u uvalama, na brodu. Jedanput na sidru, drugi put uz neki mali mol. Preko dana sam što više jedrio, jer to mi je najljepše. Navečer bih na sidru pojeo špagete s tunom i kečapom. Preko dana sam grickao kekse, jeo srdele u konzervi i hvatao vjetar. Na Mljetu sam pogledao prognozu, za sljedeća četiri dana najavljivali su jak sjeverozapadnjak. Iskoristio sam ga i s dvaput skraćenim glavnim jedrom za 15 sati stigao u Otrantska vrata. Vjetar je bio jači od 20 čvorova i prosječna brzina preko noći bila je više od 12 čvorova. Na otvorenom se od tolikog vjetra napravi dosta velik val po kojem ludo surfaš. Na sreću, bio je pun mjesec pa sam dosta dobro vidio pred sobom, jer na katamaranu ako nisi koncentriran, brzo napraviš salto preko pramca. Oko mene nitko: par teretnih brodova i jedna jedrilica koja je išla u Italiju“, priča i dodaje kako mu je navigacija bila k’o u starih Grka!

grcija-film-still012

Touch screen nije radio jer je sve bilo mokro, na kompasu nije vidio ništa jer je bio premali i predaleko montiran. Danju je jedrio po oblacima, noću je uspio pratiti zvijezde.

„Kad se pojavila Sjevernjača, sve je bilo lakše. Držeći kut prema njoj, ujutro sam bio u Otrantu, 15 nautičkih milja od Albanije. I to jedrenje bilo je super, čista zabava, dok nisam došao na nekih pet sati jedrenja do Krfa“, kaže pa se nasmije i lupne glavom po čelu.

„Vidim ja, jedno mi kormilo čudno visi na krmi. Od silne snage glisiranja tijekom protekle noći vijci koji drže nosač kormila odšarafili su se i ono je ispalo iz krme. Na kopnu je to šala, na otvorenom se moru to ne može popraviti. A tu su i dvije rupe u krmi što su ih otvorili ti nesretni vijci i sad mi more ulazi u trup. U njemu je već barem 50 litara. Kroz glavu mi prođe – ni ovaj put ništa od Grčke, osim ako oni dupini što su me neku noć pratili na otvorenome moru nisu znak da mi netko tamo gore pomaže. Lako što neću stići do Grčke, ali hoću li uopće ikad na kopno?” pomislio je, a onda onako u mraku, na valovima, pokrpao rupe epoxynom.

„Nisam bio uvjeren da će to upaliti, kad ono zbilja, on se pod vodom osuši i – drži. Situacija je bila nešto malo bolja, ali sam u trupovima imao sigurno 50 litara vode plus stiropor i purpen – to sam nagurao još doma da ne potonem. Vjetar je malo pao, Italija je u vjetar, u Albaniju mi se ne ide. Ipak, ne odustajem od Grčke! Sad jedrim već cijeli dan i noć i polako mi to utječe na psihu. Nisam ni jeo – kad stalno glisiraš, teško je izvaditi kekse, a kad ih i izvadim, odmah se smoče. Kažu da je čovjek 60 posto sastavljen od vode. E ja sam tada bio 100 posto. I to slane“, šali se Igor pa sam sebe kritizira dodajući kako je trebao uzeti suho odijelo koje je imao u Skandinaviji. S njim bi bilo jednostavno. Ali ovako je izazovnije, pogotovo kad – pukne podigač floka (prednjeg jedra).

DCIM100GOPRO

„Što ću? Dignem flok s podigačem glavnog jedra. Drugo kormilo mi izgleda OK, ali brzinom od par čvorova nikad neću stići do Grčke. Riskiram i pripremam se dignuti glavno jedro. Teško je to jedro, al’ dok sam se sabrao, vjetar mi odnese podigač. Ne mogu ga primiti jer je prejak vjetar. Bez podigača, kormila!? A onda skužim da se dodatno zdravi trup (katamaran je dvotrupac) napio vode. Krma je ispod mora. Plutam ispod Albanije, a ona mi sa strme i visoke obale šalje katabatični vjetar (vjetar prouzrokovan kretanjem zraka niz padinu). Jak je i hladan k’o bura. Puše blesavo, zakvačim se nogama za brod, visim i jedrim samo na jarbolu!“ kaže. Spasilo ga je to što su mu trupovi bili puni vode. Do tada su popili 100 litara mora i to ga je držalo da ga vjetar zajedno s brodicom ne digne u zrak. Sat vremena traje to hrvanje, vjetar ga gura na otvoreno more, Krf je sve dalji…

dsc04990„Kad se vjetar malo smirio, spustio se na nekih 30 čvorova, uspio sam baciti konopac preko križa jarbola i tako na pola podignuti flok. Brod je pun vode i strašno je težak, spor, ali sad se barem malo mičem prema Krfu. Još par sati i vjetar opet puhne sa sjeverozapada. Nekako uspijem dignuti i glavno jedro. Vjetar me sad gura prema Krfu. Već ga vidim. Ali vjetar zeza, vrti, brod slabo jedri. Do navečer stignem 10 nm do Krfa“, priča, a kad se već moglo pomisliti da je kraj, evo novog izazova – ugasio se vjetar. Ostalo je samo mrtvo more.

„Bilo je već dva ujutro. Već sam bio jako umoran, psiha u komadima, tresem se jer sam sav mokar. Zamotam se u neoprensku deku, legnem na torbe da sam bar malo na suhom. I shvatim kako mi je najbolje da se ne bunim nego da  – zaspem“, priča. Dva sata kasnije, kad se probudio  “psiha se polijepila, a stiže vjetrić taman da dođe dvije nautičke milje do Krfa”. E, tad vjetar opet stane. Opet plutanje.

„Za veslanje nemam snage, čekam jutro, a onda polako malo veslom, malo jedrom, jer je puhnulo s obale, stignem do duge pješčane plaže. Katamaran povučem van, s pomoću jedra napravim sjenu i legnem na trampoline. Cijeli sljedeći dan naizmjence jedem i spavam. Umjesto 20 sati jedrenja iz Mljeta, na kraju je trebalo 48 sati, ali u Grčkoj sam! Umalo pa 1000 milja u 14 dana od Ankarana do Krfa. Brod povučem preko plaže u kukuruz. Skinem opremu. Dva dana razgledavam Krf, sve nakrcam na trajekt i pravac – Venecija“, smije se, a onda da utvrdimo gradivo, pust video koji je montirao.

„Ove kamere GoPro sve su bolje. Stisneš jedan gumb, sve ostalo napravi ona. Metneš ju na više mjesta da imaš više kadrova i kutova. Malo porežeš u kompjutoru i evo filma. Jednostavno?“ smije se. A koja je sljedeća igre s vjetrom?

 

 

O autoru

Šimun Županović

Ostavite komentar