Ljudi Plovidbe

Ana Bakran, žena koja je do Bora Bore plovila brodostopirajući jedrilice i ribarice!

Da se netko uputi na put do otoka autostopom, zvuči čudno samo dok ne shvatite kako je taj otok na drugoj strani svijeta, da se zove Bora Bora te da biste uopće došli u poziciju da putujući preko Azije izbijete na najbližu mu terra fermu, trebate uistinu podignuti palac uz cestu. Ali kako kada pred vama asfalt zamijeni more?

Ana Bakran, tridesetpetogodišnja Zagrepčanka, ni u tom slučaju nije mijenjala taktiku: podigla je prst i od autostoperice postala – brodostoperica. Za Morsko prase ispričala je modri dio svoje velike avanture na koju je 2013. godine krenula iz svoje kuće u Soblincu pokraj Sesveta.

Za put su joj trebale tri godine i osam mjeseci, a dovršila ga je u prosincu 2016. vrativši se s Bora Bore avionom. Ovih dana ponovo se sprema na veliki put: vraća se u Francusku Polineziju, gdje će brodostopom oploviti jako egzotična, ali nešto manje poznata otočja Tuamotu i Marquesas. Na jednom od otoka zastat će i do jeseni napisati knjigu. Promociji se nada do kraja godine, a do tada evo kako je iz prve ruke izgledala njezina stoperska plovidba.

Kopnena i morska ruta koju je Ana prešla putujući tri godine od Zagreba do Bora Bore

Stoperi ne biraju otok kao cilj, a vi ste izabrali baš Bora Boru, koja je inače cilj moreplovaca. Jeste li odmah odlučili brodostopirati te koliko ste znali o moru i plovidbi prije te odluke i koliko ste milja prošli brodom? Kažete da je putovanje automobilom bilo izvrsno planirano, ali morsko nije – gdje su bili problemi?

Tako je. Budući da sam odabrala doći do Bora Bore, bila sam svjesna da ću do tamo trebati ustopirati brod ili avion, a znala sam da to nije neizvedivo jer zapravo ne stopiram prijevozna sredstva, nego ljude. Kad putujete s isključivo čistim i pozitivnim namjerama, ljudi to osjete i sve što se na prvu možda čini neizvedivo, uz pomoć dobronamjernih ljudi i pozitivne energije postaje izvedivo.

Ako se ne računa prijevoz trajektom po našim otocima ili stopiranje trajekta preko rijeke Mekong, prije mog prvog brodostopiranja o plovidbi nisam znala apsolutno ništa. Cestovnu rutu od Zagreba do Singapura vrhunski sam isplanirala, ali sam zato morski dio jako loše – zbog nedostatka pomorskog znanja. Tako sam „već“ u Vijetnamu naučila da idem u krivom smjeru ako planiram brodostopirati do Bora Bore jer većina brodova za Francusku Polineziju zbog kretanja vjetrova i morskih struja kreće iz Paname. Ja sam na karti vidjela more i zaključila: ako ima vode, sigurno ima i brodova. U praksi, međutim, to baš ne funkcionira tako. U Maleziji sam provela pet mjeseci na malom otoku Langkawiju dok sam čekala da prođe sezona uragana kako bih mogla ustopirati brod do Australije. To je bila samo jedna od situacija na koju u početku putovanja zbog nedostatka pomorskog iskustva nisam računala.

Trip-log kapetana Rica kaže da smo brodom iz Malezije do Australije prešli 8700 nautičkih milja – što je oko 16.112 kilometara. Jedanaest mjeseci kasnije stopirala sam isti brod po istočnoj obali Australije kad smo pratili migraciju kitova oko otoka Fraser. Kad sam napokon stigla do Polinezije, s Tahitija sam stopirala uglavnom ribarske brodove i dva trajekta oko šest otoka da bih stigla do Bora Bore.

More je zamijenilo asfalt u Maleziji, a luka ukrcaja je Kuala Perlis u kojoj je iz drugog pokušaja uspjela ustopirati trajekt za otok Langkawi

 Na kojemu mjestu počinje vaša morska pustolovina? Koji je brod bio prvi?

Moja morska pustolovina počela je dolaskom u Maleziju u luci Kuala Perlis u kojoj sam iz drugog pokušaja uspjela ustopirati trajekt za otok Langkawi jer se moj prvi pokušaj iz luke Kuala Kedah nije baš proslavio. Jedini razlog zašto sam išla na Langkawi bio je taj da se upoznam s kapetanom Ricom i da obavimo testnu vožnju oko Langkawija, da uopće vidimo kako reagiram na morsku bolest i slažemo li se karakterno jer planiramo ploviti sedam mjeseci na istom brodu.

Kako su reagirali ljudi kad ste ih stopirali? Autostoperi dignu prst. Kako se brodostopira?

Postoji više načina. Ako niste u žurbi, najjednostavnije je kontaktirati vlasnike brodova preko mnoštva web-stranica koje spajaju kapetane ili skipere s posadom. Na taj sam način došla do kapetana Rica. Ako ste pak u velikoj žurbi, najbolje je otići do marine i odmah na licu mjesta vidjeti brod i upoznati posadu. Čak ako vas iz bilo kojeg razloga ne mogu povesti, velika je vjerojatnost da će vam preporučiti nekoga tko to može. Na taj sam način stopirala po Polineziji. Važno je razgovarati s ljudima i uvijek naglasiti da niste freeloader i da se ne bojite posla jer plovidba nije za ljenčine.

 

Posada jedrilice „Hard Yakka“)

Na jedrilici ste proveli sedam mjeseci od Malezije do Australije? Tko je sve bio na brodu, odakle su bili i kako je izgledao brod te koje su bile vaše dužnosti?

Svih sedam mjeseci, od otoka Langkawi u Maleziji do Darwina u Australiji, na brodu smo uvijek bili kapetan Ric i ja, a ostatak posade se mijenjao. Prva tri mjeseca na brodu je uz Rica i mene bila Vicky iz Engleske, koja je također došla preko web-stranice za traženje posade, i kapetanov dugogodišnji prijatelj Alan iz Australije. Na Borneu nam se posada izmijenila jer je Vicky otišla, a došao nam je Peter iz Australije. Ta zadnja četiri mjeseca plovila sam s tri australska dedeka koji se poznaju već 40 godina i bili smo poprilično neobična kombinacija.

Nisam se osjećala kao jedina žena na brodu jer smo vozili i pepeo preminule Peterove žene, koji smo kasnije u maloj ceremoniji prosuli u more. To je bila jedna od dirljivijih priča s mog putovanja, koju ćete sigurno moći pročitati u knjizi koju pripremam.

Brod je bio 13-metarski katamaran s četiri odvojene kabine za spavanje – poprilično prostrano i ugodno plovilo koje je kapetan Ric sagradio sam. Nazvao ga je „Hard Yakka“, što na starom aboridžinskom jeziku znači „Težak posao“. I doista nije bio jednostavan posao ploviti sedam mjeseci do Australije. Zajedno smo dijeli sve dužnosti – od čišćenja i kuhanja do noćnih dežurstava, opskrbe broda hranom i vodom, popravaka, plovidbe, birokracije pri ulasku i izlasku iz svake države – apsolutno sve poslove smo dijelili – osim financijskih troškova s obzirom na to da sam ja stopirala. Moj jedini trošak u to vrijeme bio je trošak hrane i viza za pojedine države.

Hard Yaka – na kursu za otok Bora Bora

Možete li se sjetiti neke situacije?

Ono što ću zauvijek pamtiti sa svog prvog brodostoperskog iskustva je jako fer odnos kapetana Rica prema svim članovima posade. Iako je on sam sagradio taj brod i bio je alfa i omega na njemu, kada je bio njegov dan za čišćenje – on je čistio. Nije bilo diskriminacije ili izrabljivanja. Bez obzira što sam stopirala taj brod s tri muškarca, nisam doživjela nikakve seksističke ispade ili neugodnosti.

Dugo sam tražila pravi brod za stopiranje na tako velike udaljenosti, ali se sav trud isplatio jer sam pametno odabrala. Imala sam prilike upoznati nekoliko ljudi koji su stopirali brodove i zbog žurbe i nepažnje odabrali pogrešan profil ljudi i doživjeli mnogo neugodnosti. Stopiranje brodova nije šala, pogotovo ako nemate nikakvog plovidbenog iskustva. Trebate biti svjesni svojeg neznanja i pronaći osobu s dovoljno plovidbenog iskustva kojoj možete vjerovati svojim životom. U svakoj tropskoj oluji i lošim situacijama koje su nam se dogodile znala sam da mogu vjerovati kapetanu Ricu da će nas svojim odlukama i iskustvom odvesti na sigurno.

Putem smo čak naišli i na malezijsku obitelj koja je plutala usred mora na ostacima svojeg malog čamca kojim su prevozili povrće na obližnji otok. Nisu znali plivati i osim nas nije bilo nikoga u blizini tko im je mogao pomoći. Plutali su dosta blizu koraljnoga grebena i kapetan Ric se bojao da ćemo udariti u greben ako im se približimo. I u ovoj situaciji je odlično reagirao i uspjeli smo im pomoći a da nismo ugrozili njihove ili naše živote. Kako se to do kraja odigralo, moći ćete pročitati u knjizi potkraj godine.

Oko sjevernog dijela Bornea od malezijske smo vlade dobili besplatan eskort njihove vojske i policije sve do granice s Indonezijom. Taj je dio Malezije najbliži južnom dijelu Filipina, koji je već dulje vrijeme poznat po filipinskim militantima, odnosno piratima koji otimaju brodove i posadu te za njih traže velike otkupnine. To je bilo jako zanimljivo iskustvo jer smo putovali u konvoju s još 30-ak brodova i oko nas je sve vrijeme kružila naoružana malezijska vojska i policija. U to smo vrijeme bili dio dosta neobične regate iz koje smo jedno vrijeme čak bili izbačeni zbog nepraćenja (loših) pravila, a kasnije su nas, uz svoju ispriku, ponovo pozvali u regatu. U tih sedam mjeseci plovidbe drame nikad nije nedostajalo.

Kakvi su dojmovi iz luka?

Nismo se puno zadržavali po lukama i marinama. Uglavnom smo ih izbjegavali zbog troškova. Ja sam im se osobno veselila jer sam tamo mogla oprati dugačku kosu u nečem većem od malog lončića vode. Na brodu su nam se non-stop kvarile pumpe za vodu pa smo ih stalno popravljali i vodu jako štedjeli. Većina marina je bila fancy i zatvorenog tipa, pod strogim nadzorom, što je bilo super kad sam bila na brodu i imala dozvolu za boravak u marini, ali je problem ako si autsajder koji ima namjeru stopirati brod iz te iste marine. U takvim bih situacijama uvijek prvo otišla upoznati harbor mastera da mu objasnim svoje planove i zatražim od njega dozvolu za hodanje kroz marinu. Pristojnost otvara mnoga vrata pa sam je uvijek i dobila te su mi često pomogli s kontaktima i informacijama o tome koji brodovi uskoro isplovljavaju.

Stopirali ste ribarske brodove? Gdje, kako to izgleda? Kako su vas uopće prihvatili i koliko je plovidba trajala? Jeste li lovili?

Ribarske sam brodove stopirala po Polineziji. Od Tahitija do Mooreae, Raiateje, Tahaae, Huahinea, Bora Bore i Maupitija. Zanimljivo je da sam na Tahitiju u marini dogovorila stopiranje katamarana, vrlo sličnog onome na kojem sam plovila do Australije, čak je i skiper bio Australac. Međutim, drugi dan mi je zaposlenik marine rekao kako njegov prijatelj ribar sutradan kreće za Raiateu i da mogu ići s njim ako želim. Budući da sam sedam mjeseci plovila na katamaranu i znala kako to izgleda, veći mi je izazov bio stopirati lokalni ribarski brod, tako da sam na kraju ipak odlučila ploviti s trojicom ribara i to je bilo odlično iskustvo.

Našli smo se u sedam ujutro u luci na Tahitiju i prvo krenuli prema otoku Moorea da pokupimo harpun od prijatelja. Prije nego što smo izašli na otvoreno more, ribari su zaustavili brod da se pomole. Putem su par sati lovili tune. Nakon što su oprali brod od krvi, nastavili smo dalje za Raiateu u koju smo stigli u kasno poslijepodne. Ribarske brodove stopirala sam i do otoka Tahaa, Huahinea i Maupitija i scenarij je gotovo uvijek bio isti – putem bismo lovili tune ili marlina. Na sreću, nitko od njih nije ulovio marlina dok sam ja bila na brodu. Dovoljno mi je šokantno bilo vidjeti kako se štapom ubija tuna.

Moreplovci Zapadne Papue

Na nekim fotografijama vidi se da ste stigli uživati, kupati se. Koja su to mjesta i kako je to more izgledalo vama. Postoje li neke razlike među narodima koje ste susretali uz more, ima li nešto u čemu su slični nama?

Kupali smo se gotovo cijelim putem od Malezije do Australije. Klonili smo se jedino dijelova koji su poznati po morskim krokodilima oko Bornea, Indonezije i indonezijskog dijela Gvineje. Nakon sedam mjeseci na brodu, trebao mi je odmor od mora, tako da se u Australiji i Novom Zelandu nisam kupala, ali sam sve to ponovo nadoknadila u Francuskoj Polineziji. Za razliku od plaža jugoistočne Azije, plaže Francuske Polinezije jako su čiste, baš kao i more, a život ispod morske površine jednako fascinantan (ako ne i više) od svih prirodnih divota koje se mogu vidjeti iznad vode. Osim Francuske Polinezije, najdraža mjesta za ronjenje bila su mi u Maleziji oko otočja Tioman, Lankayan i Sipadan, gdje se čeka i po nekoliko mjeseci za dozvolu za ronjenje. U Indoneziji je bilo nezaboravno podmorje oko privatnog otoka Bawah te Raja Ampat uz Zapadnu Papuu.

Što se tiče naroda koje smo sretali uz more, najviše su me se dojmili ribari i otočani oko Zapadne Papue. Uvečer, kada bismo se usidrili pokraj bilo kojeg od otoka, otočani bi dolazili svojim čamcima i bez pitanja se penjali na naš brod, što je znalo iživcirati našega kapetana. Na sreću, svi smo naučili nekoliko osnovnih rečenica na bahasiju pa smo mogli barem malo komunicirati, iako nesporazumijevanje lokalce uopće nije smetalo. Često bi se popeli na brod i satima nas bez riječi promatrali. Najčešće su nas tražili cigarete i alkohol. Ponekad su nam nudili da kupimo svježu ribu ili voće ili tražili da im poklonimo masku i peraje. Prije početka plovidbe, još u Maleziji opskrbili smo brod malim poklonima i korisnim sitnicama za stanovnike jako izoliranih otoka i njihovu djecu. Djeci bismo često poklanjali školski pribor ili igračke, dok smo se s odraslima uvijek trudili razmijeniti poklone za hranu, kao korisna trampa, kako ih ne bismo naviknuli na traženje milostinje. Bez obzira na naš ponekad loš plovidbeni dan, uvijek smo se trudili biti srdačni prema lokalnom stanovništvu i ta nam se srdačnost uvijek vraćala. To je sigurno jedan od razloga zašto u tom dijelu svijeta nismo imali većih problema ili neugodnosti.

S ribarim ste išli i do Maupitija i natrag. Kad ste došli do Bora Bore, kako je izgledalo? Je li to bilo ono što ste očekivali ili je slika bila drugačija, je li bilo razočaranja?

Do Bora Bore sam stopirala čak dva puta. Prvi put sam ustopirala ribare i dva trajekta da bih došla do Bore. Tamo sam ostala pet dana nakon kojih mi je otok dosadio pa sam ustopirala drugu ekipu ribara do Maupitija. Nakon nekoliko dana vratila sam se na Bora Boru s ribarom Rubenom i tamo ostala još tjedan dana. Bora Bora je stvarno lijepa i ispunila je sva moja očekivanja, ali sigurno nije najljepši otok u Francuskoj Polineziji, kako ju često nazivaju. Ima samo 32 kilometra ceste oko otoka, koje sam znala prestopirati i nekoliko puta na dan. Sam glavni otok i nije previše poseban. Najljepši dio Bora Bore nalazi se na sitnim otočićima „motu“, koji okružuju glavni otok. Tamo je more predivne tirkizne boje i buja nevjerojatnim podvodnim svijetom. Od svih tih prirodnih čudesa najdraži su mi ipak bili ljudi. S obzirom na svjetski poznatu destinaciju, pomalo sam očekivala bahate i novca gladne ljude. Skroz suprotno mojim očekivanjima, naišla sam na jako jednostavne, vesele i neopterećene ljude.

Ribarica Ana

Kažete da ste na jednoj plovidbi izgubili člana posade? Gdje je to bilo i kako se to dogodilo? Je li strah na moru bio veći od onoga na kopnu?

To je bilo za vrijeme noćnog prijelaza od Kalimantana do istočnog Sulawesija. Jedan član posade je za vrijeme noćnog dežurstva samoinicijativno odlučio izvaditi udicu za ribolov iz mora. Bilo je dosta valovito, nekako mu se omaklo i završio je u moru. Na sreću, iz kuhinje ga je čuo drugi član posade, koji je s njim u to vrijeme bio na noćnom dežurstvu, pa je odmah probudio kapetana i mene. Trebalo nam je skoro sat vremena da ga pronađemo u mračnom i valovitom moru. To se sve događalo oko dva ujutro. Prvo smo trebali spustiti jedra da bismo uopće okrenuli brod, pa smo uključili motor kako bismo se što brže vratili do njega, ali morali smo paziti da ga slučajno ne udarimo brodom ili pokosimo motorom jer ga u mraku nismo vidjeli. To je bila jako stresna noć. Kapetan Ric je kasnije priznao da mu u 40 godina plovidbenog iskustva nikad član posade nije završio u moru usred noći.

Je li strah na moru bio veći od onoga na kopnu?

Sigurno da jest. S obzirom na višegodišnje stopersko iskustvo na kopnu, malo je situacija koje me još mogu iznenaditi, dok mi je na moru baš svaka bila potpuno nova i nije mi bilo svejedno.

Jedrenje nije šala. Treba stalno biti na oprezu jer vas mali trenutak nepažnje može dovesti u nevjerojatnu situaciju bez obzira na mnoge godine plovidbenog iskustva. U sedam mjeseci na brodu upoznala sam skipera čija je supruga preminula na brodu od udarca lantine, bračni par koji je za vrijeme plovidbe udario kita, lokalce koji su udarili u greben i izgubili svoj brod, čovjeka koji je pao s jarbola, jedan je dobio srčani udar i umro tijekom popravka na jarbolu pa ga je žena mrtvoga na tom jarbolu vozila do prve luke jer ga nije mogla sama spustiti. Poznata je priča o trojici Australaca koji su za vrijeme plovidbe pali u more i nikad ih nisu pronašli, čovjeka kojeg je pojeo morski krokodil dok je čistio propeler kod Solomonskog otočja ili pak obitelj čiji je brod tijekom noći udario tanker i majka je jedina preživjela. Osim što nam je član posade pao u more usred noći, i nama se za vrijeme puta poderalo glavno jedro, izgubili smo spinaker u moru, a još u Maleziji nam je udar groma spalio elektroniku. Jedrenje nije šala.

Uza sve to, imala sam dosta problema s morskom bolešću. Nije uvijek sve bilo lijepo i jednostavno, ali nisam odustala.

Na putovanju ste radili razne poslove. Je li bilo nekih vezanih uz more?

Na putovanju sam u tri godine i osam mjeseci radila 14 poslova, ali nijedan nije bio izravno vezan uz more, ako se ne računa rad u koktel-baru na plaži 🙂

Koliko znam, uskoro se vraćate u Francusku Polineziju. Opet idete brodostopom, a cilj je oploviti i jako egzotična, nešto manje poznata otočja Tuamotu i Marquesas. Jako vam se svidjela Francuska Polinezija. Što vas je oduševilo i koliko će se vaše pripreme ovaj put razlikovati?

Za nekoliko se tjedana vraćam u Francusku Polineziju. Ovaj ću put sa sobom nositi videokameru i sve doživljaje objavljivati na društvenim mrežama. Na jednom od otoka ću stati i do jeseni napisati knjigu o posljednje četiri godine života na cesti.

Ni ovaj se put moje pripreme previše ne razlikuju od priprema za prijašnja putovanja. Opet će biti jako spontano jer ne volim sve planirati u velike detalje. U Polineziji me najviše oduševila ležerna i neopterećena kultura ljudi, koji su u isto vrijeme prema meni bili nevjerojatno srdačni. Priroda je inspirativna, otoci nisu previše naseljeni i znam da ću tamo imati apsolutni mir i slobodu biti marljiva i kreativna.

Kakve biste savjete dali potencijalnim brodostoperima?

Većinu savjeta opisala sam na blogu pa neka slobodno pročitaju moje iskustvo: http://www.anabakran.com/traveling/hitchhiking-a-boat/.

 

Imate li želju za neku ekspediciju u kojoj će biti samo plovidba (stopirajuća). Recimo, od Mediterana do obala Amerike?

Nikad ne reci nikad 🙂

Ovi dana Ana putuje prema Francuskoj Polineziji, gdje namjerava napisati knjigu o svojoj avanturi života

 

Anu možete pratiti na: https://www.facebook.com/ana.bakran

 

O autoru

Josip Antić

Here is a little something about me.

Ostavite komentar