Gušti Ljudi

Podvodna foto internacionala u Mimari za očuvaniji Jadran

Autor Iris Roje

Jedna fotografija govori više nego tisuću riječi, ali tisuću riječi može reći nešto o međunarodnom (pod)morskom prijateljstvu kao pozadini izložbe koja se 14. siječnja otvara u zagrebačkom Mimari

Morska su prijateljstva posebna, ona nadilaze valove i vjetrove, struje i obale. Od njih su jedino bezgraničnija ona prijateljstva što se sklope pod vodom. A baš jedno takvo trojno prijateljstvo stoji iza osobite izložbe podvodne fotografije što će se od 14. siječnja moći pogledati u Muzeju Mimara u Zagrebu.

Naziv izložbe – „Jedan život /Una vita/Ein Leben“ – ispisan je na tri jezika naroda zemalja iz koje dolaze autori Borko Pusić, Claudio Palmisano i Gerald Fischer.

„Naziv izložbe posuđen je od naslova knjige talijanskog pisca Itala Sveva i simboličan je. Glavni lik u toj knjizi ugleda ženu na ulici i u nju se zaljubi. Prati je po tršćanskim ulicama i na vrhu brda, sav zadihan, kad je sustigne – ne uspijeva ništa reći. Tako nekako i mi pratimo more. Svjesni smo da nema konačnog ispunjenja cilja, jer je važnost morskoga puta ono što nas je spojilo. Puta koji donosi više iskustva, emocija i veselja nego sam cilj kojem težimo. Uostalom, koji bi to cilj bio. Osvojiti more – znamo da je to nemoguće!“ kaže Borko Pusić, veliki zaljubljenik u podmorje, utemeljitelj i voditelj Ronilačkog centra Pongo u Rogoznici i fotograf (kako za sebe kaže, amater) iz „riblje perspektive“. Izložba pritom ne relativizira samo jezične granice nego i one između kopna i podmorja.

„U ljudskom su umu nadmorski i podvodni svijet odvojeni, linija horizonta drži se kao granica. No, koliko god ta granica bila očitija od onih izmišljenih na kopnu, mi na neki način želimo ‘pomiriti’ ta dva svijeta. Pokazati da se pretapaju, a ne odjeljuju“, kaže Borko, koji je svoje slikopise iz modrog svijeta već izlagao u Zagrebu (prva izložba „Život sa zrnom soli“), ali ovaj put to čini u internacionalnom sastavu.

„Željeli smo s posjetiteljima podijeliti užitak putovanja u daleke kutke svijeta, zajedničkog valjanja na valovima, upoznavanja ljudi raznih kultura, prijateljstvo, osjećaj prostora u kojem se krećemo, hrane, pića, životinja, plavetnila neba i mora… To su neke od tema koje smo željeli približiti kroz ove naše fotografije“, ističe Borko, dodajući kako je istina da jedna fotografija govori više nego tisuću riječi, ali tisuću riječi može reći nešto o prijateljstvu kao pozadini stvaranja ovakve izložbe.

„Od zadnje izložbe dobio sam još jedno dijete i zaronio oko 5000 puta. I upoznao krasne ljude. Među njima je Gerald Fischer, profesionalni fotograf iz Austrije. On već godinama dolazi roniti u moj Ronilački centar u Rogoznici i često razgovaramo o fotografiji. Prošle sam godine dobio posao koordinacije logistike na snimanju filma o životu Jacques-Yvesa Cousteaua i njegovih sinova. Taj je film u kinima pod naslovom ‘L’Odissee’, a kao suradnika sam pozvao Geralda. Proveli smo skupa prekrasnih tjedan dana i postali izvrsni prijatelji. Od tada do danas već smo ronili na puno zanimljivih lokacija oko pučinskih otoka, išli na male ekspedicije i uživali u druženju i fotografiranju“, kaže Borko, dodajući kako se Gerald većinom bavi makrofotografijom – opremljen je tako da more  može „snimati skoro na atomskoj razini“.

„Često ga zezam da je Austrijanac s dalmatinskim srcem. Lud je za morem kao južnjak, ali i racionalan kao sjevernjak. Pod morem je pedantan kao Austrijanac: jako pazi na detalje, boje, čistoću fotografije i kontraste“, priča kroz šalu Borko.

Treći član podmorskog trojstva je Claudio s kojem Borka također veže osebujna priča.

„Prije tri godine dobio sam posao koji je zahtijevao da obiđem sve pučinske otoke Mediterana. Putujući tako od otoka do otoka gotovo dva mjeseca sretao sam najrazličitije ljude i proživio fantastične situacije. Zadnji otok na koji sam došao bio je Linoza, to je zapravo vrh vulkana koji se probio na površinu mora blizu poznatijeg otoka Lampeduse. Mislim da osamljeniji i udaljeniji otok u Mediteranu ne postoji“, kaže Borko i dodaje kako je Linoza sinonim za potpuno negostoljubivu prirodu. Stijene su poput noževa, vire odasvud, crne, crvene, žute, sive i narančaste te čine taj otok iznimno zastrašujućim i prekrasnim. A kako je upoznao Claudija Palmisana?

„U lučici je već većina brodova bila izvučena na kraj u očekivanju zimskih oluja. Uspio sam s lokalnim roniocem Giovannijem dogovoriti vožnju i jedan zaron. Budući da se Giovannijev engleski svodio na ‘yes and no’, pozvao je svog prijatelja fotografa da nam se pridruži. Taj fotograf bio je Claudio, a slučaj je htio da se na prvoj plovidbi odmah prepoznamo“, priča Borko.

„Pripremajući se za zaron, vidio sam kako se nešto koprca. Bila je to velika morska kornjača koja nije mogla zaroniti. Skočio sam u more i nakon puno muke izvukao je na brod. U Linozi nema ni zubara, a kamoli bolnica, ali za kornjače tu je na raspolaganju cijeli laboratorij, bolnica, rendgen i najbolji veterinari kao dio projekta za zaštitu mediteranskih kornjača.

Rekli su mi da svojoj kornjači moram dati ime. Nazvao sam je Ninočka. Imala je jaku upalu pluća i čekalo ju je najmanje mjesec dana liječenja antibioticima, ali njezino spašavanje bilo je, što bi Bogart rekao, početak jednog divnog prijateljstva“, kaže.

Claudio Palmisano ima fotografski studio u Rimu koji između ostalog radi za magazin Times i poznate modne časopise. Većinu posla Claudio, međutim, uspijeva obaviti putem računala, dok njegovi fotografi odrađuju druge poslove u Rimu. On je unajmio kućicu na Linozi i danju roni, a navečer radi na uređivanju fotografija i izdanja za tisak.

„Claudijev pristup je potpuno drugačiji od Geraldova. Njegove su fotografije većinom golemi podvodni pejzaži i umjetničke fotografije valova koji se razbijaju o stijene. Često su to zapravo stotine fotografija spojene u jednu, nerijetko stvaranu više dana. Na izložbi u Zagrebu bit će tri pejzaža od kojih je jedan dug oko 7,5 metara te serija oluja koje se razbijaju u kopno, fotografirane ispod mora“, kaže Borko, kojem je, kaže, velika čast izlagati s Geraldom i Claudiom, a veseli ga i to što će izložba biti posvećena i promoviranju projekta za zaštitu jadranskih mikrolokacija.

„Ovom izložbom želimo promovirati pokretanje projekta za zaštitu plićine od Grbavca i otočića Mulo. Riječ je o potpunom prestanku ribarenja i podvodnog ribolova na tim lokacijama te praćenju promjena koje će se događati“, kaže Borko.

 

O autoru

Iris Roje

Ostavite komentar