Baština Zrno soli

Priča o crvenom zlatu: Zlarinjani su iznjedrili kognitivnu baštinu Jadrana kakvoj nema premca

Na otoku Zlarinu krajem srpnja održana je kulturno-povijesna manifestacija Homo na kureja – Ispraćaj koraljara, uprizorenje tradicijskih običaja, pomorskih vještina, baštine i kulturnog identiteta otočana – koraljara. Etnolozi Jadran Kale i Sandra Barešin upozoravaju zašto nije dobro da inicijativa tzv. Hrvatskog centra koralja ima doticaja samo s narativom baštine i povijesti. a ne i danas živim koraljarstvom

Zanimljivo je kako su kao biološka osnova izračuna koliko svojoj zemlji novčano vrijedi morski ekosustav poslužili – koralji. I drugdje su poprimili obilježja cirkulacijskih semafora: kad masovno promijene boju umjesno pitanje više nije o deregulaciji prometa već o urušenom sustavu.

U takvoj globalnoj priči postoji i hrvatski ulog. S koraljima je posve jasno kako ona kod nas kreće sa Zlarina. Preciznije, sa Zlarinjanima.

Najveća iskušenja ljudske dosjetljivosti vezana su za more. Koliko su ih ljudi u organizaciji grupnog zadatka odvajkada shvaćali ozbiljno može se nazrijeti već i po tome što najveći dio protokolarnih ceremonijala (npr. postupanja sa zastavom) potječe s broda. Kako, pak, ostati živ u vodenom okolišu kakav i ne mora sadržavati nimalo kopnenih orijentira, stići na zacrtani cilj i pri tome ne smalaksati zbog gladi i žeđi, pothvat je ravan astronautskom. Kapetana Cooka se dojmilo kako je njegov polinezijski suputnik u svako doba dana i noći i po bilo kakvom vremenu uvijek bio kadar pokazati u kojem se smjeru nalazi njegov otok. Kognitivne sposobnosti povijesnih koraljara također nisu bile bezazlene naravi: to su ljudi koji su u svojoj glavi imali karte morskog dna Jadranskog mora. Takvo mentalno mapiranje nije bilo razdruženo od pripadnog ekosustava, jer je i starim koraljarima bilo jasno kako se koralji obnavljaju ali mučno sporim stopama.

Popis koraljara sa zadružne skupštine 1937. godine

Zadružni pečat iz kraljevinskog razdoblja

Radi se o vještinama orijentacije kakve stječe svaki ribar, danas ih upotpunjavajući sonarom. Da bi doplovio na pravo mjesto triangulira svoju poziciju ravnajući se kopnenim orijentirima. Lovci na koralje su u potrazi za liticama i ovjesima na kojima su rasle ove začudne životinje morali segnuti i korak dalje. Slijedeći prirodne oblike obale ponirućih pod more, elementarni rječnik podvodne morfologije upotpunjavali su posebnim izrazima. Tamo gdje je ribarima dostajalo po nijansi mora utvrditi postojanje braka i potom ga precizno triangulirati, oni koji su bili još zainteresiraniji za morsko dno vokabular su obogaćivali melama, brigovima, borsunima, kosama, grivama i smetima. Raznovrsnost ovakvog nazivlja s jedne strane ne pristaje uz dominantni ribarski fond mlecizama (poput riječi „brak“), niti s druge strane uz znakovito slatkovodni rječnički izbor prastarih primorskih doseljenika (kakva je „obala“, „luka“, „otok“ itd.). Izumili su ga, tijekom stoljeća podvodnih pretraživanja, otočani.

Koraljarska viza za lov pred obalom Libije iz 1956. godine

Na tom mjestu ulaze države. Kao što, sa sonarom i podvodnim robotskim ronilicama u ruci, govorimo o povijesnim koraljarima, tako i s državama govorimo o davnim hegemonijama. Ipak, ne toliko davnima da ne bi imale čemu poučiti. Prije svega, zaprepašćuje koliko je jedan pučki zanat poput koraljarskoga bio striktno reguliran. Zapravo je svaka država dopuštala svega jedno zanatsko uporište prakticiranja tog umijeća i pomno ga nadzirala, Mletačka Republika sa Zlarinom a Dubrovnik s Koločepom. Tomu nisu bila razlogom ribarske predodžbe kako im lov na koralje uništava mrjestilišta srdela, što je bio povod sačuvane lokalne tužbe još iz 1626. godine, već interesi viših stepenica društvenog hranidbenog lanca. Koraljari zadubljeni nad morem u dokučivanju nevidljive podmorske konfiguracije mogu podsjećati na kalaharske lovce kakvi znaju prepoznati prisutnost lovine ispod nepomičnog pustinjskog pijeska, no u toj fazi zanosna romantizacija ustupa mjesto prozaičnoj ekonomiji. Od toka vode važniji je tok novca.

Luksuzni stropni oslik zlarinske Kažerme, prostoru budućeg Hrvatskog centra koralja

Jedan njegov skromni znak je i na stropu same zlarinske Kažerme, kompleksa povijesne francuske vojarne koja je vremenom postala središtem društvenog života stasavajućeg otočnog gradića. Takvih stropnih oslika po ovdašnjim otočnim selima drugdje nema. Ovaj je mogao nastati u vrijeme kad su zlarinski pučani u državi nakon mletačke napokon pohvatali koncesijske konce i za svoj profit počeli sami gospodariti koraljarskim družinama. Međutim, onaj važniji dekorativni oslik s tucetima drugih vrsta ornamentalnih figuracija već je stoljećima nastajao u šibenskoj palači Galbiani odakle su koraljarskim koncesijama stoljećima vladali šibenski plemići. Najstariji sačuvani ugovor o upošljavanju deset južnotalijanskih voditelja koraljarskih družina datira iz 1754., već naredne godine to su bili „paruni“ s lokalnih otoka. Nastojanja Galbijanijevih da se ovdje obavljaju i rafinirani vidovi obrađivanja koralja nisu uspijevala jer ih je Venecija, zajedno s drugim visoko isplativim umijećima, držala čvrsto u svojem krilu.

Ovakav prelet stoljećima preduvjet je uspjelom sricanju pitanja za danas korisne odgovore. Tehnološke inovacije i širenja tržišta su stari zlarinski način lova na koralje grebanjem križolikih „inženja“ po podvodnim grebenima, liticama i prevjesima učinile neisplativim. S parunom zadnjeg uspješnog lova, g. Antom Bebanom sam razgovarala u ožujku 2015. godine u njegovu stanu u Šibeniku. Taj umirovljeni pomorac je koraljarsko umijeće i pozicije naučio kao mladić od ujaka, Srećka Vukova, a čitav posao je izveo skupa s pokojnim obrađivačem koralja Viktorom Lukinom. Njihov lastovski lov prije ravnih šest desetljeća bilo je zadnje uspješno domaće vađenje koralja pred eru autonomnih ronilaca i daljinski upravljanih ronilica. Današnji su ulozi povećani, jer se upravljanim ronilicama mogu dosegnuti pozicije kakve se nisu mogle zagrebati „inženjima“. No, i današnji koncesionari podvodnog lova na koralje obitavaju u krugu oko koraljarskog Zlarina i spužvarskog Krapnja. Na tom mjestu naše priče morskim dnom među koraljima kroči današnja vlast, za usporedbu s tragovima nekadašnjih mletačkih i habsburških regulacija.

Posljednji lokalni majstor iz zlarinskih ulova koralja, pokojni Viktor Lukin

Današnji kapital za trgovanje je atrakcijski. Stvarna koraljarska praksa pluta u limbu preklapajućih i nedorečenih propisa. Današnja striktna kontrola vlasti je prezentacijska, dok ulovi iz izrona ronilica na crnom tržištu mogu završavati i u vrećama. Na taj je način postavljena i inicijativa tzv. Hrvatskog centra koralja. Ona nema doticaja sa živim koraljarstvom već samo s njegovim narativom baštine i povijesti. Inertna je spram potreba koncesijskih ronilaca, kojima prosječni životni vijek teško može opravdati čak i najbolje sezone. Taj Centar nije zamišljen kao njihov centar, u njegovoj pripremi ne teku saborske inicijative ili prijedlozi makar zoniranih lovostaja među drugim postojećim sredozemnim lovostajima na koralje.

Turistička inscenacija koraljarskog ispraćaja, Zlarin 29. srpnja 2017.

Ni jadransko sjedište povijesnog koncesionarenja resursa morskog dna, šibenska palača Galbiani, nije uteklo prezentacijskom uroku. Upravo se oprema odglumiti obvezu preuzetu prije dva desetljeća kad je katedrala sv. Jakova uvrštena na Popis svjetske baštine, jer takvu znamenitost mora pratiti i njen muzej. Muzej znači i radionicu s restauratorom, kao i kustosa i arhivista nad dokumentima, dok će prezentacijski centar sakralne baštine imati svoje prezentatore – sezonsku radnu snagu.

Bez zlarinskog centra koraljarstva umjesto romantiziranog narativa koralja, takva sudbina očekuje i Zlarinjane. Među njegovim zidovima moraju biti servisi današnjih jadranskih koraljara i galerija stvarnih povijesnih osoba koje su u potrazi za crvenim zlatom nerijetko riskirali vlastite živote. U takvoj su stisci iznjedrili kognitivnu baštinu Jadrana kakvoj drugdje na ovom moru nema premca.

 

Jadran Kale je etnolog Muzeja Grada Šibenika i Sveučilišta u Zadru.

Sandra Barešin je magistra etnologije i talijanske filologije koja je stečeno zvanje kustosa zavrijedila pripravništvom u kojem je radila i na pripremi projekta zlarinskog koraljarskog muzeja.

O autoru

Jadran Kale Sandra Barešin

Ostavite komentar